Lina Kovačević

Lina Kovačević

Ritual Shave in a Club Tent

Ulazak kroz mrakom ovijen tunel u zrak koji bruji od vibracije, tutnjeva nogu, dima i svjetala, s poluvidljivim tijelima koja se viju u prepletima i zanosu, oslikava arhetipsku sliku svojstvenu ljudskom rodu od začetnih tisućljeća civilizacije. Dijeljena ekstaza u ulozi kanala za postizanje duhovnog iskustva odlikuje socijalne strukture u religijama i kulturama širom svijeta, od prvotnih prostora spiljske umjetnosti kao mjesta inicijacije, preko grčkih misterija i bakanalija te sufijskih derviša sve do suvremenih struktura manifestiranih u kulturi rave partyja. Od sredine dvadesetog stoljeća najmračniji nabori među blokovima urbanih tkiva bili su odredišta hodočasnika u potrazi za noćnim zanosom. Iako se krajolik ravea razvijao od pojave klupske kulture usred socijalne i seksualne revolucije šezdesetih, njegov je etos ostao baziran u njegovanju okruženja za intenzivna iskustva u  spontanom osjećaju zajednice, uparenim s elektroničkom glazbom kao inicijatorom transa. Takvi su događaji zapravo ilustracija trenutka privremenog postojanja „izvan vremena“, u kojem se pojedinci okupljaju kako bi doživjeli slobodu od socijalnih struktura. 

Višekanalna instalacija Ritual Shave in a Club Tent Line Kovačević dokumentira fenomenološko iskustvo kluba kao mjesta ritualnog iskustva u kojem sudionici gube pojedinačni identitet, te postaju dijelom kolektiva unutar privremenog ekvivalenta duhovnom iskustvu. Instalacija sastavljena od dokumentarnih snimki zabilježenih mobitelom, bilježi ad-hoc kućnu zabavu s improviziranim rekvizitima i rasvjetnim tijelima koja na momente otkriva da je mjesto događaja kupaonica nedefiniranog stambenog prostora. Bitan dio instalacije je i glazbena podloga koja podsjeća na iskustvo slično klupskome te stvara most između dijeljenog, intimnog iskustva likova na snimci i posjetitelja u prostoru galerije te sačinjava ključni trenutak materijalizacije u ova dva prostora: galerija postaje klub na isti način na koji klub nastaje na neznanoj adresi, čime autorica naglašava potencijal prostora da pomakom paradigme postane neobičan i neočekivan.

Preuzimanje i transformacija fizičkih mjesta izjedenih vremenom, tunela, industrijskih kompleksa, napuštenih skladišta, crkvenih podruma u jezgri je suvremene ritualnosti kojom rave kultura stvara društvenu sanktifikaciju takvih mjesta, izražavajući težnju za empatičnijim i povezanijim zajednicama. Lina u svojoj instalaciji na sličan način pokazuje jednu takvu preuzetu lokaciju, istovremeno preuzimajući prostor galerije njegovom pretvorbom u prostor suvremenog hrama, koji, kao i većina mjesta duhovnih praksi, ocrtava svojevrsni krajolik duše, maternicu duhovnog života, određene zajednice. Na taj način mjestom suvremenog štovanja može biti i kupaonica na dnu hodnika ili zahod u zamračenom klubu, gdje se s pločica zida odbijaju prigušeni zvučni valovi nekih dalekih ritmova.

Marija Kamber

01KAH 360

02KAH Talks

03KAH DIY

Generator izmjeničnih prostora

GENERATOR IZMJENIČNIH PROSTORA

VIRTUALNO (NI)JE STVARNO

KARAS ART HUB JE ONLINE

Karas Art Hub (KAH) digitalno je proširenje programa Galerije Karas, osmišljeno u svrhu razvijanja različitih pristupa prikazivanja, doživljaja i obrade umjetničkih djela. KAH se širokoj publici predstavlja digitalnim sadržajima na novoj web platformi galerije, uključujući 360° snimke postava, podcaste, edukativne sadržaje i rezidencije. 

U vrijeme kada virtualni prostor postaje sve stvarniji i mašta se o potpunoj virtualizaciji životnih prostora u bližoj ili daljoj budućnosti, fizički je prostor postupno apstrahiran, a granice prostora, onog privatnog i javnog, brišu se u prepletu intimnog i svima dostupnog. S druge strane, u trenutku transmutacije uloga različitih prostora i njihovog poimanja u odnosu na čovjeka, njegova osjetila i spoznajne mogućnosti, različite dimenzije komunikacije i doživljavanja umjetničkih djela postaju dostupne i moguće. U tom kontekstu Karas Art Hub interpretira opipljivi umjetnički program koji zahtijeva fizičku prisutnost sadržajima koji poniru dublje u umjetnički proces te trenutačnost izložbe kao modela prezentacije umjetničkog djela čine trajnijim u neopipljivim sferama digitalnih prostora.

Izložba Generator izmjeničnih prostora obuhvaća tri različita inkarnata tumačenja prostora, tri modela različite trajnosti i zauzimanja prostora, putem tri umjetnička procesa: onaj vječno opipljiv i konstantan u trajanju i prostornom volumenu koji zauzima, kiparski medij u skulpturi Cats (in Space!) Tomislava Hršaka, preko efemernog karaktera zvučnih izvedbi u audiovizualnom performansu trojca Norac/Pavičić/Dožić, do virtualnih prostora koji, usprkos svojoj neopipljivosti, postaju najtrajnijim svjedokom i arhivom postojeće materije, prikazanim kroz digitalni performans Babies Like To Eat Anje Leko i Andreja Beštaka.

ANJA LEKO I ANDREJ BEŠTAK: BABIES LIKE TO EAT (prijenos uživo s Islanda)

Koliko još postoji prostranstava divljine na koje nitko nije zabio zastavu pripadništva, polarnih oblasti koja opstaju u prostoru među granicama, između svojatanja? Čini se da su, naizgled neobilježena područja Zemljine kore tek amaterskom oku divlja i ničija, a u stvarnosti vizure za nove kolonijalne pobjede trebamo tražiti u eksploatacijama iznad naših glava. Dok David Attenborough u etere streaming divova odašilje crvena svjetla o akcelerirajućoj eksploataciji prirodnih resursa i smanjenju bioraznolikosti sustavnom kultivacijom invazivnih vrsta, fina se hrana u supermarketima fino smrzava, tako hladna, tako brza, postajući sustavnim dijelom našeg biološkog make-upa. I tako polako, dok se čipovi za glave lagano pripremaju, a zemlja se šprica pesticidima mi cuclamo slatke sirupe GMO kukuruza i osjećamo se dobro. Ah, la dolce vita! U eksperimentalnom kazališnom komadu Babies Like To Eat, Leko i Beštak razmatraju prostore pripadnosti, granice prava na zemlju i ljudsko tijelo, te prostorne okupacije uslijed digitalne i agrikulturalne kolonizacije. Vizije budućnosti postaju apokaliptične, a jedina stvar kojoj se još uvijek možemo veseliti je dnevna mikro doza šećera i interneta putem bljeskavih pravokutnika koje nosimo u džepovima.

TOMISLAV HRŠAK: CATS (IN SPACE!)

Mačka. Podle šape prostora dnevnih boravaka od kojih sve što je lomljivo strepi, oči pune osude za čovječanstvo i njegova postignuća, krzneni smotuljci koji na umorna lica, nakon napornog dana prizivaju toliko potreban osmjeh i trenutak zaborava. Slike i videozapisi domaćih mačaka čine jedne od najgledanijih sadržaja na webu, fenomen koji je privukao pažnju brojnih znanstvenika i kritički nastrojenih entuzijasta u propitivanju zašto je ovaj oblik niske umjetnosti dosegao ikonički status. Istraživanja sugeriraju da je gledanje internetskih medija mačkastih sadržaja povezano s pozitivnim emocijama, kao oblik digitalne terapije ili ublažavanja stresa i krivnje uslijed odgađanja zadataka. Kakav anti-guilt, kakva mačka! Hršakova tirkizna mačka, materična u prostoru galerije, opreka je i konkurencija u pitanju trajanja i trajnosti celebrityjima internetskih Felis silvestris catus. No čini se ipak da status životinje štovane u društvenim i duhovnim praksama, kojeg su držale u dugim tisućljećima drevnog Egipta, na neki način drže i danas, carujući virtualnim svjetovima svojim mekim šapama i lukavim pogledima. Pitanje se postavlja, tko tu koga drži za rep?

NORAC / PAVIČIĆ / DOŽIĆ: AUDIOVIZUALNI PERFORMANS

Audiovizualni performans trojca Norac/Pavičić/Dožić temeljen je na zvucima uživo sviranog klarineta, uzorcima (engl. samples) unaprijed snimljenih akustičkih instrumenata, digitalnoj obradi zvuka i analognom filmu i u tom spoju funkcionira na više stupnjeva trajanja zvuka te susretu njegove virtualizacije i live izvedbe. Koristeći analogne i digitalne medije, autorski trio Norac/Pavičić/Dožić isprepliće petlje (engl. loops) 16mm filma i ambijentalne glazbe s ciljem stvaranja afektivnih krajolika zvuka i svjetla. Trojac se u potrazi za zvučnim materijalima izvedbe okreće neposrednoj blizini galerije, zvukovima koji nastanjuju i sačinjavaju prostor te u izvedbu uvode zvuk orgulja snimljenih u crkvi Majke Božje Lurdske, koja se nalazi na sedamdesetak metara zračne udaljenosti od galerije. Iz svih tih materijala oblikuje se izvedba u kojoj se istražuje mogućnost vremenskih pomaka i trajnosti u kojima sviranje uživo postaje polazišna točka za prolongirani učinak zvučne situacije u kojem se stvara prostor za sanjarenje, prostor za predah.

IMPRESSUM

Koncepcija i predgovor: Marija Kamber 

Umjetnici: Andrej Beštak, Anja Leko, Tin Dožić, Branimir Norac, Mirna Pavičić, Tomislav Hršak

Snimatelj i moderator dodatnih sadržaja: Vanja Babić 

Snimatelj podcasta: Juraj Vuglač

Vizualni identitet i grafičko oblikovanje: Duje Medić

Animacija i video: Luka Hrgović

 

Nakladnik: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, [email protected], www.hdlu.hr

Za nakladnika: Tomislav Buntak, predsjednik

Ravnateljica: Ivana Andabaka

Upravni odbor HDLU: Tomislav Buntak (predsjednik), Josip Zanki (potpredsjednik), Ida Blažičko (potpredsjednica), Fedor Fischer, Monika Meglić, Alen Novoselec, Melinda Šefčić

Voditeljica galerije Karas i Karas Art Hub: Marija Kamber

Urednica: Marija Kamber

Tisak: Ispis d.o.o. 

Naklada: 60 

Uz potporu: Ministarstvo kulture i medija, CreArt, HDLU

Zorana Unković

ZORANA UNKOVIĆ

DAMAR

Damar

„Kad sam se napokon iskobeljao iz te more, osvanuo sam, ležećke i vezanih ruku, u izduženoj kamenoj rupi, nimalo većoj od kakva groba, ovlaš izdubljenoj u strmoj planinskoj padini. (…) U grudima sam oćutio bolni damar, osjetio da me mori žeđa. Izvirio sam i prigušeno kriknuo. Na podnožju planine, kroz ruševine i pijesak, nečujno i sporo probijao se prljavi potok; na suprotnoj obali (…) blistao je očevidni Grad Besmrtnika.“

  • „Grad Besmrtnika”, Jorge Luis Borges

No, što uistinu jest damar? Različiti rječnici i različite enciklopedije pojašnjavaju tu riječ, koja ponekad označava žilu, puls, snagu, a ponekad emociju, životnu energiju ili podzemni put vode od izvora na površinu zemlje. Iako su značenja mnogobrojna, kao da suštinski počivaju na istom temelju, kao da izranjaju iz istog izvora. Nevidljivi, ali sveprisutni entiteti koji neprestano kolaju ispod površine. Pod tom je riječju stoga objedinjen stvaralački ciklus Zorane Unković, koja  iz dubina svoje (pod)svijesti crpi kreativni naboj. Promatrajući njene radove, svjedočimo vrlo preciznom mapiranju unutarnjih stanja, emocionalnoj granulaciji kojom autorica uspijeva razlikovati spektar specifičnih osjećaja.  I kao što ne postoji samo jedan način tugovanja ili jedan tip srdžbe, tako nema ni samo jedne vrste ljubavi, o čemu su raspravljali još Platon i Aristotel, pa je tako u antičkoj Grčkoj definirano sedam različitih vrsta ljubavi: Eros, Philia, Storge, Agape, Ludus, Pragma i Philautia. Nijanse su to i varijeteti do kojih čovjek dolazi upoznavanjem dubljih slojeva svijesti i usklađivanjem sa samim sobom, što je upravo ono što Zorana Unković naziva mentalnom higijenom. Njezini su slikani i pisani radovi odraz oslobađanja tih unutarnjih procesa, opetovanog rada na sebi koji najzad rezultira svojevrsnim psihogramima koji na vrlo prijemčiv način komuniciraju s promatračem. Na granicama minimalizma i pastoznosti, ona stvara izrazito ekspresivne slike brojnih tekstura. Radi se o glavama, jednostavnoj formi koja proživljava razna stanja među kojima nema dobrih ili loših, samo onih koja jesu. Ispod zemljanog kolorita, slojeva ulja, emajl laka i dammara (što je između ostalog naziv za smolu za premazivanje slika), izvire sirovost platna. Ručno šivani i napeti komadi lana. Ta podloga na kojoj Zorana Unković stvara neuredna je, puna ožiljaka i grubosti, sasvim životna u svojim nesavršenostima. To je baza na kojoj započinje stvaranje, naslijeđe predaka, tkanje života koje nam je u prenesenom značenju svima ishodište.

S druge strane, linijski crteži Zorane Unković izrađeni na papiru za duboki tisak izrazito su reducirani i gotovo enciklopedijski precizni. Dapače, kao da podsjećaju na grafičke prikaze biljnih i životinjskih vrsta prvih enciklopedija. Ispod svake je glave jasno naznačen naziv emocije u krasopisu, ponekad i brojka. Iako naizgled jednostavne, glave su minuciozno crtane, gdje svaka sitna pozicija glave, njen položaj i usmjerenost zorno opisuje emociju o kojoj autorica progovara. Piktogrami su to koji vrlo lako i univerzalno rezoniraju i dopiru do promatrača, dok su njezine slike manjih formata lako razumljive tek za jednu skupinu ljudi. Naime, radi se o hobo symbols, simbolima koje su američki beskućnici razvili u činu empatije i solidarnosti, kako bi jedni druge uputili na mjesta i prostore koja jesu ili nisu povoljni za njih. Basquiat, čiji je utjecaj vidljiv u radovima Zorane Unković u svojim je radovima nerijetko iscrtavao te simbole vezane uz kulturu tadašnjeg trenutka i lokaliteta. Međutim, autorica ih koristi kako bi utilitarnu i altruističku vrijednost simbola prevela u emotivni impuls koji nam ponekad kazuje da smo na pravom mjestu ili da slijedimo dobar put. Briga o mentalnom zdravlju utkana u umjetničko djelovanje Zorane Unković upravo nas upućuje na taj dobar smjer kretanja kojemu je, kao što jedan od piktograma kaže, samo nebo granica.

Maja Flajsig

01KAH 360

02KAH Talks

03KAH DIY

Darija Jelinčić

SOL

Dragocjena namirnica koju čini bijeli mineral specifičnog okusa sveprisutna je i lako dostupna, te nadasve neophodna za ljudski život. Sol je sastavni dio naših života, od njezine ključne uloge u mnogim fiziološkim procesima tijela, do raznovrsne društvene upotrebe tijekom povijesti, u formi sredstva plaćanja, tvari za sprječavanje infekcija, konzervansa, pa čak i magične supstance vjerskih obreda. Većina tih praksi više ne se primjenjuje u suvremenom društvu, iako su različita vjerovanja i izreke povezane uz taj kemijski spoj i dalje dio živuće tradicije slavenskih naroda. 

Poslovice, prakse i običaji blisko vezani uz sol, terapeutski morski ambijent i tradicija proizvodnje morske soli okosnica su rada Darije Jelinčić koja kroz video rad i ciklus fotografija, ponegdje s pripadajućim objektima, predstavlja svoj umjetničko-istraživački projekt kroz svojevrsni muzeološki pristup. Umjetnica ostvaruje radove bez suvišne mistifikacije i pretencioznosti, a njezin specifičan umjetnički senzibilitet odjekuje mekoćom, nježnošću i minimalizmom izričaja. Osim prevladavajućih motiva pejzaža, poveznica većeg dijela ostalih radova je drevna ljudska potreba i nastojanje da izravno manipulira snagama prirode, a time i vlastitom sudbinom, uz pomoć raznih postupaka. Prikazom vlastitog tijela prekrivenog solju autorica priziva sreću, što tvori jedno od vjerovanja povezanih s poticajnom magijskom praksom, dok se posipanje soli u četiri kuta doma, vješanje vrećica soli na sva četiri kraja dječje kolijevke ili postavljanje čaše slane vode uz krevet tijekom noći smatra apotropejskom magijom, djelujući kao zaštita od nevidljivih negativnih sila. Upotrijebljena u optimalnim omjerima i uvjetima, sol pročišćava, štiti, održava i hrani, dok njezino pretjerano ili nedovoljno korištenje dovodi do disbalansa koji uništava život u vodi ili na zemlji, pa sol u prenesenom značenju simbolizira potrebu za uspostavom ravnoteže u svakom aspektu života. Ta se misao provlači i kroz svete knjige, primjerice, kroz riječi koje Isus upućuje svima nama: „Vi ste sol zemlje“, ali u kontekstu održavanja moralne ravnoteže, jer kada je sol uključena u ljudsko iskustvo, ona obogaćuje ono što već postoji. 

U jeku recentnih, pa i dugotrajnih zbivanja na lokalnoj i svjetskoj razini, Darija Jelinčić ukazuje na potencijalni izvor sigurnosti, stabilnosti i motivacije koji se nalazi unutar tradicijskih okvira, na običaje i vjerovanja koji postepeno padaju u zaborav, a ukazuju na tijesnu povezanost kozmičkih sila i čovjekove duševnosti, na potrebu uspostavljanja psihofizičke harmonije. Možda bi na kraju sol ipak, za svaki slučaj, trebali ponijeti sa sobom i spremiti u džep kako bismo prizvali sreću, iako će se mnogima vjerojatno činiti da bi ovaj savjet trebali uzeti sa zrnom soli

Maja Flajsig

01KAH 360

02KAH Talks

03KAH DIY

Mario Romoda

MARIO ROMODA

POP NOSTALGIJA

Uz djela klasične umjetnosti, i djela popularne kulture imaju moć da obilježe važne životne trenutke, da katkad od efemernog učine ono esencijalno. Ponovno se proživljavaju u različitim prilikama, uzletima duha ili trenucima kad se promijeni tijek načina življenja, a doživljaj praznine ispuni ono što se prije činilo punim. Kako slikanje može kreativno oživjeti susret s prazninom te joj dati novi oblik i značenje pokazuje ciklus slika Marija Romode pod nazivom Pop nostalgia. Riječ nostalgija grčkoga je podrijetla i tumači se kao bolna čežnja za prošlim, a prvi dio ove složenice dolazi od grčke riječi nostos koja označava povratak, odnosno povratak kući. Romoda se vraća slikajući motive iz riznice privatnih memorabilija obilježenim ličnostima iz svijeta popularne kulture. Time teži reflektirati sam život i sjećanje koje u konačnici određuje emocija. Prema svojoj naravi slikarstvo kao nijemi oblik izražavanja, koji na određeni način podrazumijeva introvertiranost i introspekciju, Romodi otvara prostor za ekstrovertiranost, izravnost i nesvakidašnju zaigranost pri odabiru motiva i izražajnih boja: od jarkih na portretima pop ikona do finih i nježnih tonova crvene, ružičaste i plave na drugim slikama. Tako pokazuje topline trenutaka na mjestima gdje se primaju najsnažniji utisci, primjerice u djetinjstvu, u obiteljskim okruženjima (Taj dan, Rođendan, Poslije utakmice). U transponiranju prizora iz filmskog svijeta (Klaun na morskom psu, Poziv) i privatnog zagrebačkog okruženja (Guten MorgenImaginacija, Dan – Zbilja) uočavamo smjelog i duhovitog samotnjaka, domišljatog sanjara. Uviđamo povezivanje nepovezivog, stvaranje fiktivnog kao i citatnost te zagledanost u radove slikarskih kolega, prethodnika i suvremenika (In one way, please!, Marija, imaš 3485221578666 nepročitanih poruka, Portret Ivana). Romoda s posebnim užitkom slika portrete. Na nekim slikama stvarnost kao da se topi i rastvara jer u skicoznim, nedefiniranim oblicima prizora naznačava njihovu maglovitost, „izvađenost“ iz sjećanja. Uz to, slikar reagira te na neki način nastoji povezati proturječnost doživljaja virtualnog svijeta u kojem je danas zastupljena „slika“ i tradiciju slikarstva čija je s/tvarnost materijalna i čulna. Sve se to prožima i s njegovim doživljajem života u aktualnim pandemijskim okolnostima, izolacije i umjetne stvarnosti društvenih mreža u kojima se slike pojedinca mogu neprirodno predstavljati pa se izobličavaju poput portreta reflektiranih u instagramskim „narcis selfijima“, na kojima je facijalna ekspresija manipulirana pa emocija nije unutarnja. Stavljajući na platna Lady Gagu, Bruce Leeja ili Jima Carreyja, zatim Josipa Broza Tita i Nikolu Teslu, slikar traži novu likovnu izražajnost u njihovoj pojavnosti. Gledajući u cjelini, ciklus slika Pop nostalgia (nastajao u akvarelnoj, akrilnoj i tehnici ulja na platnu različitih formata u posljednje dvije godine) pokazuje Romodino osebujno traganje za „trenucima“ kreacije koji su ustvari dosezi slobode koju on, fasciniran slikarstvom, pokušava „osvajati“ eksperimentima, u senzacijama boja i oblika.

Nevenka Šarčević

01KAH 360

02KAH Talks

03KAH DIY

Luka Kedžo

Luka Kedžo

TKO TU ŽIVI DVA

Projekt se bazira na slojevitoj prostornoj instalaciji – svojevrsnom arhivu odbačenih predmeta, pronađenih u neposrednoj umjetnikovoj okolini, u kompleksu bivšeg tvorničkog kompleksa Paromlin. Ti predmeti sami po sebi imaju svoju povijest i memoriju. Ipak, transmutacijom, izmještanjem iz izvornog konteksta te reinterpretacijom, oni dobivaju novi život, redefiniraju svoje značenje, i postaju hibridna scenografija – intiman, poetičan prostorni imaginarij nekog neimenovanog stanara. U tom smislu, upravo prostor Galerije Karas, koja svojim izgledom i rasporedom prostorija podsjeća upravo na omanji stambeni prostor nekog imaginarnog stanara, idealan je za prezentaciju ovakvog tipa rada.

Sakupljačka praksa i ideja reciklaže snažno progovaraju o svijesti autora o ograničenosti resursa kojima raspolažemo te o načinu na koji njima raspolažemo. Aktualna je to i važna tematika, što je svojstveno umjetničkom angažmanu cijele generacije umjetnika, a potiče promatrača na  promišljanje stanja našeg okoliša te naše pozicije i uloge unutar njega. Pritom autor zauzima poziciju iz koje svaka materija u sebi sadrži potencijal za preobrazbu – potencijal novog života.

Svaki je element kod ovog multimedijalnog umjetnika tek naoko jednostavan. Iza tog paravana minimalizma skriva se slojevit kôd razvoja, napretka, propadanja, čekanja, popravljanja i konačnog raspada. Neobične kombinacije nastale krpanjem od prirodnih i umjetnih materijala sudaraju se u začudnim novim predmetima, koje, ovisno o kutu gledišta, možemo nazvati frankensteinovskim ili eklektičnim. Sudara se organsko i anorgansko. Skarabejeva mitološka besmrtnost susreće smrt – onu simboličnu, totalnu za cijelo čovječanstvo (pčele). Sudaraju se klasika i futurizam, utopija i distopija, mramor i plastika, glitch i arhivska crno-bijela fotografija – početak i kraj. 

Estetika Kedžinog rada nedvojbeno pripada postinternetskoj umjetnosti. Gotovo filmske scene / prostorne instalacije / imaginarni prostori i metanarativi na neki način reproduciraju strukturu i dispoziciju  mreže, pri čemu je svaki element „kodirana“ poveznica na druge aspekte cjelokupnog  sustava. Pojedine boje, koje se tu i tamo pojavljuju, u potpunom su nesrazmjeru sa stvarnim turobnim koloritom propadajućeg materijala. Te boje vrište novo marketinško, korporativno, gejmersko doba –crossover digitalnog i analognog / online i offline formata – otkrivaju novu umjetnost, koja nadilazi ovisnost o webu i koristi njegove alate za obradu postojećih predmeta. Umjetnost koja se može beskrajno mnogo puta reproducirati kroz različite oblike, a da pritom ne izgubi svoju „kultnu vrijednost“, auru ili istinitost. Novo doba shvaćanja tehnologije svjesno je iluzornosti internetskog neselektivnog karaktera te narcisoidnosti interneta kao medija. U tom smislu i umjetnost prestaje biti samo komentar kulturnog, socijalnog i političkog konteksta i počinje aktivno propitivati kapitalističku hiperprodukciju želja, programiranu infrastrukturu učinkovitosti u kojoj živimo, počinje subverzivno suprotstavljati čovjeka tehnologiji te ukazivati na distopiju i opće razočaranje. Ovakva suvremena

umjetnost nema uski, elitistički pogled, već, naprotiv, njeguje širu, univerzalističku perspektivu, a upravo to konstruiranje utopijskog i univerzalnog konteksta čini je relevantnom. 

Na pitanje postavljeno u naslovu (postavljeno tako da djeluje kao panična potraga za odgovorom) odgovor nećemo dobiti. Ono je retorička zagonetka. Tko tu živi? Bilo tko, svatko i nitko. Materijal egzistira i egzistirat će neovisno o nama, u fizičkom ili digitalnom obliku.

Nika Šimičić

01KAH 360

02KAH Talks

03KAH DIY