GALLERY OF FLOATING ARCHIPELAGOS

Martina Miholić je od ljeta 2022. godine posvećena razradi ciklusa koji sačinjavaju prostorne instalacije ostvarene na samostalnim,¹ te skupnim izložbama.² Radovi kreirani u specifičnim galerijskim i muzejskim kontekstima sugeriraju začudni, distopijski ambijent neimenovanih otoka, arhipelaga i grebena, sazdanih od organskih tvorevina, pronađenih predmeta, digitalnih ispisa, fotografija, folija, rasvjetnih tijela i drugih elemenata, karakterističnih za autoričinu estetiku. Odmak od njoj uobičajene poetike evocirana je sumornijom atmosferom, reflektiranom ponajprije prevladavajućim tamnijim spektrom boja.

Jedna od narativnih okosnica ciklusa, koja međutim nije doslovno inscenirana u samim postavima, jest popularna bajka Hansa Christiana Andersena o Maloj sireni. Priča o tragičnom liku koji žrtvuje svoju najveću vrlinu, glas, a potom i tijelo, štoviše čak i postojanje, idealna je referenca na suvremeni imperativ neprestane prilagodbe ženskog izgleda nametnutim kanonima ljepote. Kozmetikom, kirurgijom i tjelovježbom promijenjeno tijelo daljnju transformaciju nastavlja u digitalnoj i viralnoj stvarnosti koja perpetuira daljnje imperative artificijelnih i nepotrebnih ideala.

Baveći se potragom za arhetipom ljepote koji u svojoj srži emanira kompleksna pitanja poput društvene prinuđenosti i komercijalne eksploatacije, Martina ne nudi jednosmjerno kritičko određenje. Naime, manipulaciji fizičke pojavnosti pridružuje se metafore metamorfoze, tranzicije i fluidnosti identiteta. Takvo čitanje otkriva se u analizi genealogije Male sirene. Njezine su pretkinje bića iz grčke mitologije i Homerova epa Odiseje. U potonjem nalazimo epizodu sa sirenama koje se, jer je Odisej izbjegao smrtni zov njihova zavodljiva pjeva, iz očaja sunovrate u more. Naime, za razliku od uobičajene predodžbe o tijelu koje je umjesto nogu imalo riblji rep, one su imale ptičja tijela. Razlog njihove propasti je, kao i u slučaju sirene iz devetnaestostoljetne bajke, nesposobnost izražavanja glasom. Nisu ga izgubile, no nemogućnost dopiranja do Odiseja jednaka je anihilaciji, koja postaje sirenski usud.

Antipod takve nesretne i u konačnici pasivne situacije, jest ona koju utjelovljuje Inana, sumerske božica seksualne ljubavi, plodnosti i rata, koja se u babilonskoj mitologiji naziva Ištar, a u kasnijim će se kulturama transponirati u Afroditu, Veneru, Freyu, odnosno u Ladu, božicu proljeća, ljubavi i ljepote u staroslavenskoj mitologiji. Upravo je ona bila tematska i konceptualna potka istoimene izložbe koju je Martina realizirala s grupom autorica 2019. godine u Galeriji Bačva.³

Ištar ili kraljica noći bila je prikazivana kao žena nagog, idealiziranoga tijela, na kojem se ističu velika krila i duge noge koje umjesto stopala imaju ptičje kandže. Slično je na reljefima bila predočena i Partenopa, jedna od tri sestre sirene koje su pokušale namamiti Odiseja u njegovu smrt. Ištar je pak nadišla svoju smrt, a među njezinim brojnim moćima ističe se ona dodjele spola. Neki su članovi božičina kulta navodno promijenili spol iz muškoga u ženski, što ukazuje da je u državnoj religiji Babilonije spol bio shvaćen kao promjenjiv.⁴ Ova fluidnost traženja novih obličja i značenja nadopunjava spomenutu težnju za preobrazbom, otvarajući pitanja slobode i snage u potrazi za vlastitim glasom i identitetom. Dinamika i napetost varijeteta individualne i univerzalne, trenutne i vječne transformacije idealno su podržane oprekom definiranosti materijalnih objekata i apstrakcije organskih tvorevina. One emaniraju različite simbolike, primjerice voda predstavlja izvor života, a otoci „iskonsko duhovno središte“.⁵

Martinina sposobnost autorske evolucije proističe iz dosljednoga razvijanja i širenja interesa i motiva iz prethodnih ciklusa,⁶ koje kontinuirano sagledava iz svježih pozicija osobnog i umjetničkog iskustva. Važno je pri tome njeno utemeljeno razumijevanje aktualnoga društvenog konteksta, ali i prihvaćanja tradicije, to jest prošlosti. Sigurna sam stoga da i nakon ove izložbe ciklus ostaje otvoren daljnjim razrađivanjima, te da će se otoci koje Martina stvara i dalje ulančavati u nove arhipelage.