CVJETOVI KOJI NISU PROCVALI

Prema enciklopedijskoj definiciji, crtež je grafički prikaz oblika na nekoj površini, no to je i sredstvo objašnjavanja uvijek apstraktne misli, odnosno, komunikacije aktera, umjetnika, tehničara ili zanatlije sa samim sobom.* Njegova je primjena široka i, iako ga je u pojedinim područjima zamijenila fotografija, u nekim je disciplinama i dalje neophodan za detaljan prikaz elemenata u svrhu edukacije o određenoj temi. Pritom u prvome redu govorimo o tehničkom crtežu, a umjetnički crtež možemo promatrati kao zasebnu potkategoriju, iako se njihove karakteristike mogu ispreplesti. Dok još ne postoji povijesni pregled crteža u Hrvatskoj, a presjek suvremenih radova dobivamo na povremenim izložbama gdje se postavlja pitanje što je i kakav je crtež danas, ostaje nam proučavati i uspoređivati umjetničke izraze i vidjeti kako oni odgovaraju senzibilitetu današnjeg društva. Jesu li to istraživanja pravaca u kojima se sve ovaj medij može razvijati i s kojim se drugim disciplinama može povezati ili sama tehnička vještina autora? A kako pritom pristupiti grafici – toj disciplini koja je danas gotovo neodvojiva od dizajna i vizualne kulture pri čemu, međutim, tradicionalne tehnike sve češće zamjenjuju njihove digitalne inačice?

Zadržavajući detaljistički pristup koji povezujemo s povijesnim razdobljima pojave grafike, no koristeći istovremeno suvremene tehnološke alate, Antonio Kutleša u radu Cvjetovi koji nisu procvali grafički crtež prenosi u trodimenzionalni oblik bez prethodnog oblikovanja predmeta u tradicionalnim kiparskim tehnikama. Umjetnikov eksperiment tako, naslanjajući se na raniji rad naslovljen DIY 3D printer iz 2020. godine, polazi od ideje problematiziranja širine crtačkog medija, prožimanja disciplina te korištenja suvremenih alata, provodeći nas kroz proces potpune transformacije – na razini ideje, medija i doživljaja stvaralačkog procesa i njegovog produkta. Razmišljajući o ograničenjima dvodimenzionalne plohe, čije svladavanje, međutim, svjedoči o umjetničkoj vještini jer stvaranje trodimenzionalnog privida prema prirodi i dalje je osnovni kriterij upisa na umjetničke škole i akademije, autor zalazi u kiparsko polje te opredmećuje prividan prikaz na plohi papira. U tome koristi digitalne tehnologije trodimenzionalnog ispisa koje omogućuju željeni transfer, a čiji je rezultat istovremeno i originalan crtež i njegova transformirana inačica. Za razliku od tradicionalnog pristupa u kojemu studija ili skica služe kao bilješka ideje i predložak koji umjetnik koristi kako bi promislio o rješenju u kiparskom mediju, no pri čemu mu u oblikovanju ostaje sloboda za kreativno istraživanje procesa izrade, Antonio Kutleša nastoji ostvariti potpun i točan prijenos jednoga medija u drugi u kojemu dvodimenzionalni grafički list promatramo ujedno kao i njegov krajnji trodimenzionalni objekt, koji u procesu obrade nije izgubio kvalitete izvornoga predloška te koji se istovremeno može koristiti kao predložak za nove grafike, prelazeći time ponovno u dvodimenzionalnu formu. Tako, primjerice, rad Cvijet, izveden u bakropisu, postaje predložak za realizaciju drugih radova koji čine grafičku instalaciju. Trodimenzionalni model dobiven od izvedenog bakropisa putem osmišljenih računalnih procesa, ispisuje se pisačima u pojedinačne matrice, a njihovim otiskivanjem u slijepom tisku nastaju elementi čijim se spajanjem ostvaruje trodimenzionalni grafički objekt istovjetan izvornom predlošku. Takav prijenos omogućuje nam rotiranje i sagledavanje nekadašnjeg dvodimenzionalnog prikaza iz novih perspektiva, koje se mogu koristiti u sljedećim prijenosima i eksperimentima. Pa ipak, unatoč uspješnom prijenosu dvodimenzionalnog prikaza u trodimenzionalni objekt, željena transformacija rada nije potpuna jer se u procesu transfera izgubio izvorni crtež. Rad Plod primjer je otiska i ispisa u kojemu je sadržan originalni crtež pa se, stoga, može sagledati kao potpuni transfer priželjkivanog rezultata.

U suvremeno doba u kojemu je tehnologija neodvojiv dio ljudskog života, aktualna umjetnička promišljanja s jedne se strane odnose na iskorištavanje tehnoloških potencijala s ciljem preispitivanja načina na koji doživljavamo svijet, a s druge na kritiku stila života i sustava vrijednosti koji proizlaze iz današnjih potreba, odnosno standarda, te dostupnosti sadržaja i alata. Široka primjena trodimenzionalnih pisača ne samo u brojnim sektorima i industrijama, nego i u individualnim projektima, te njegovo nezaobilazno mjesto u suvremenim interdisciplinarnim umjetničkim praksama, pobuđuju pitanje originalnosti i zamjenjivosti disciplina. Umjetnik odavno nije pasionirani promatrač svakodnevice u potrazi za nadahnućem, već aktivan sudionik svoga vremena koji testira granice medija i pita se kako iskoristiti dostupne resurse za djelovanje u društvu. Antonio Kutleša svoj pogled usmjerava na formu koju iskorištava kako bi prošetao kroz stvaralačke, estetske, funkcionalne i društvene procese. Kroz eksperimente ovladavanja korištenim alatom i usavršavanja forme, ovaj autor promatraču ostavlja mogućnost interpretacije rezultata u kojemu se susreću i prožimaju individualni i tvornički segment, slobodni i zadani radni mehanizam, kreativni potencijal i tehnički postupak te osvrt na prošlost i pogled u budućnost koju, ako je suditi prema nazivu rada, vidi kao zamrznutu sliku, svojevrsno ogledalo posttehnološkog društva.

*Tomislav Premerl, “Crtež kao način mišljenja”, u: Crtež u znanosti, (ur.) Miljenko Lapaine, Zagreb: Geodetski fakultet, 1998., str. 19