


Karas Art Hub (KAH) digitalno je proširenje programa Galerije Karas, osmišljeno u svrhu razvijanja različitih pristupa prikazivanja, doživljaja i obrade umjetničkih djela. KAH se širokoj publici predstavlja digitalnim sadržajima na novoj web platformi galerije, uključujući 360° snimke postava, podcaste, edukativne sadržaje i rezidencije.
U vrijeme kada virtualni prostor postaje sve stvarniji i mašta se o potpunoj virtualizaciji životnih prostora u bližoj ili daljoj budućnosti, fizički je prostor postupno apstrahiran, a granice prostora, onog privatnog i javnog, brišu se u prepletu intimnog i svima dostupnog. S druge strane, u trenutku transmutacije uloga različitih prostora i njihovog poimanja u odnosu na čovjeka, njegova osjetila i spoznajne mogućnosti, različite dimenzije komunikacije i doživljavanja umjetničkih djela postaju dostupne i moguće. U tom kontekstu Karas Art Hub interpretira opipljivi umjetnički program koji zahtijeva fizičku prisutnost sadržajima koji poniru dublje u umjetnički proces te trenutačnost izložbe kao modela prezentacije umjetničkog djela čine trajnijim u neopipljivim sferama digitalnih prostora.
Izložba Generator izmjeničnih prostora obuhvaća tri različita inkarnata tumačenja prostora, tri modela različite trajnosti i zauzimanja prostora, putem tri umjetnička procesa: onaj vječno opipljiv i konstantan u trajanju i prostornom volumenu koji zauzima, kiparski medij u skulpturi Cats (in Space!) Tomislava Hršaka, preko efemernog karaktera zvučnih izvedbi u audiovizualnom performansu trojca Norac/Pavičić/Dožić, do virtualnih prostora koji, usprkos svojoj neopipljivosti, postaju najtrajnijim svjedokom i arhivom postojeće materije, prikazanim kroz digitalni performans Babies Like To Eat Anje Leko i Andreja Beštaka.
Koliko još postoji prostranstava divljine na koje nitko nije zabio zastavu pripadništva, polarnih oblasti koja opstaju u prostoru među granicama, između svojatanja? Čini se da su, naizgled neobilježena područja Zemljine kore tek amaterskom oku divlja i ničija, a u stvarnosti vizure za nove kolonijalne pobjede trebamo tražiti u eksploatacijama iznad naših glava. Dok David Attenborough u etere streaming divova odašilje crvena svjetla o akcelerirajućoj eksploataciji prirodnih resursa i smanjenju bioraznolikosti sustavnom kultivacijom invazivnih vrsta, fina se hrana u supermarketima fino smrzava, tako hladna, tako brza, postajući sustavnim dijelom našeg biološkog make-upa. I tako polako, dok se čipovi za glave lagano pripremaju, a zemlja se šprica pesticidima mi cuclamo slatke sirupe GMO kukuruza i osjećamo se dobro. Ah, la dolce vita! U eksperimentalnom kazališnom komadu Babies Like To Eat, Leko i Beštak razmatraju prostore pripadnosti, granice prava na zemlju i ljudsko tijelo, te prostorne okupacije uslijed digitalne i agrikulturalne kolonizacije. Vizije budućnosti postaju apokaliptične, a jedina stvar kojoj se još uvijek možemo veseliti je dnevna mikro doza šećera i interneta putem bljeskavih pravokutnika koje nosimo u džepovima.
Mačka. Podle šape prostora dnevnih boravaka od kojih sve što je lomljivo strepi, oči pune osude za čovječanstvo i njegova postignuća, krzneni smotuljci koji na umorna lica, nakon napornog dana prizivaju toliko potreban osmjeh i trenutak zaborava. Slike i videozapisi domaćih mačaka čine jedne od najgledanijih sadržaja na webu, fenomen koji je privukao pažnju brojnih znanstvenika i kritički nastrojenih entuzijasta u propitivanju zašto je ovaj oblik niske umjetnosti dosegao ikonički status. Istraživanja sugeriraju da je gledanje internetskih medija mačkastih sadržaja povezano s pozitivnim emocijama, kao oblik digitalne terapije ili ublažavanja stresa i krivnje uslijed odgađanja zadataka. Kakav anti-guilt, kakva mačka! Hršakova tirkizna mačka, materična u prostoru galerije, opreka je i konkurencija u pitanju trajanja i trajnosti celebrityjima internetskih Felis silvestris catus. No čini se ipak da status životinje štovane u društvenim i duhovnim praksama, kojeg su držale u dugim tisućljećima drevnog Egipta, na neki način drže i danas, carujući virtualnim svjetovima svojim mekim šapama i lukavim pogledima. Pitanje se postavlja, tko tu koga drži za rep?
Audiovizualni performans trojca Norac/Pavičić/Dožić temeljen je na zvucima uživo sviranog klarineta, uzorcima (engl. samples) unaprijed snimljenih akustičkih instrumenata, digitalnoj obradi zvuka i analognom filmu i u tom spoju funkcionira na više stupnjeva trajanja zvuka te susretu njegove virtualizacije i live izvedbe. Koristeći analogne i digitalne medije, autorski trio Norac/Pavičić/Dožić isprepliće petlje (engl. loops) 16mm filma i ambijentalne glazbe s ciljem stvaranja afektivnih krajolika zvuka i svjetla. Trojac se u potrazi za zvučnim materijalima izvedbe okreće neposrednoj blizini galerije, zvukovima koji nastanjuju i sačinjavaju prostor te u izvedbu uvode zvuk orgulja snimljenih u crkvi Majke Božje Lurdske, koja se nalazi na sedamdesetak metara zračne udaljenosti od galerije. Iz svih tih materijala oblikuje se izvedba u kojoj se istražuje mogućnost vremenskih pomaka i trajnosti u kojima sviranje uživo postaje polazišna točka za prolongirani učinak zvučne situacije u kojem se stvara prostor za sanjarenje, prostor za predah.
Koncepcija i predgovor: Marija Kamber
Umjetnici: Andrej Beštak, Anja Leko, Tin Dožić, Branimir Norac, Mirna Pavičić, Tomislav Hršak
Snimatelj i moderator dodatnih sadržaja: Vanja Babić
Snimatelj podcasta: Juraj Vuglač
Vizualni identitet i grafičko oblikovanje: Duje Medić
Animacija i video: Luka Hrgović
Nakladnik: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, [email protected], www.hdlu.hr
Za nakladnika: Tomislav Buntak, predsjednik
Ravnateljica: Ivana Andabaka
Upravni odbor HDLU: Tomislav Buntak (predsjednik), Josip Zanki (potpredsjednik), Ida Blažičko (potpredsjednica), Fedor Fischer, Monika Meglić, Alen Novoselec, Melinda Šefčić
Voditeljica galerije Karas i Karas Art Hub: Marija Kamber
Urednica: Marija Kamber
Tisak: Ispis d.o.o.
Naklada: 60
Uz potporu: Ministarstvo kulture i medija, CreArt, HDLU