VENDING MACHINE

Nebrojeno je već radova i izložbi nastojalo razagnati tanke granice između dopadljivost i umjetnosti, spekulirajući s oboje, kritizirajući jedno, postavljajući se u treću poziciju, pristupajući etički ili estetski, društveno-kritički ili ironijski. Svako vrijeme potražuje i ispoljava nove umjetničke teme, metode i društvene suodnose, a ovo posljednje, (post)postmoderno doba čini to ponešto transparentnije ili je to dojam s obzirom na uronjenost u nj pa se sve doživljava intenzivnije, zgusnutije i dramatičnije.

Vending machine Jelene Bogdanić utoliko nije prvi, a zasigurno ni posljednji pokušaj objašnjavanja svijeta iz vizure vlastite i opće umjetničke uloge i pozicije, no jedan je od njegovih neposrednijih izraza u hrvatskoj umjetnosti danas. Riječ je o „instalaciji” koja temi pristupa i doslovno i s ironijskim odmakom, apsurdistički i etički naglašavajući suprotnosti te brišući njihove granice i okvire.

Suštinski, taj je samoposlužni aparat odraz modernog i suvremenog društva, njegove potrebe za brzim i lakim, za tehnološkim unapređenjem i optimizacijom, za efikasnošću i potrošnjom, ali i za povratkom u jednostavnija vremena. Subverzivnim preuzimanjem tog protrobotskog stvora, umjetnica svoje kiparske radove postavlja kao podjednako ispražnjene sadržaje, no s ciljem da otvore dijalog. Dijalog o vremenu, o društvu, o umjetničkoj vrijednosti, o apatiji.

Modelirajući u glini, tom klasičnom materijalu, autorica izvodi raznolike kiparske studije: torza, ruke, stopala, životinje, dostupne i temeljne forme. Povratkom svojevrsnim oblikovnim početcima podsjeća na tradiciju i važnost zanata, no već se u idućem koraku, 3D skeniranju i ispisivanju, posvećuje novim dosezima i metodama. I čini to svjesno, čini to kako bi zadovoljila neutažive i neodržive apetite, pritiske za stalnim djelovanjem, prisutnošću i inovacijom. Te su umnožene, a ipak autentične skulpture istovremeno i iskaz trajne podijeljenosti većine umjetnika između posla i poziva, rada i autentičnosti, društvenog i vlastitog važnog. Takvu poziciju Bogdanić iskreno preuzima stvarajući djela koja zahtijevaju umijeće, no odražavaju težnje za stalnim napretkom, optimizacijom i digitalizacijom.

Vending Machine stoga je pretjeran pa i apsurdan pokušaj pomirbe onoga nespojivoga, onih dihotomija koje možda i ne postoje. Sukoba koji počivaju na vječnom ili-ili principu. Ili visoka umjetnost, ili umjetnost koja se prodaje, ili prava karijera ili oskudno životarenje, ili svetost galerije ili trošnost trgovine, u konačnici, ili pristajanje ili ispadanje.

Taj prenamijenjeni, ili bolje rečeno preuzeti samoposlužni aparat budi zanimanje ali i otpor. Jedan običan stroj, jedan simbol ubrzanog društva blještavila sada nastoji servirati umjetničko djelo kao proizvod, ne kao produkt kreativnih industrija, već kao umjetnost kakvu smo dosad poznavali. Njegovo pozicioniranje u svečanost galerije utoliko jasnije prokazuje ironijsku strategiju umjetnice; međutim, njegova funkcija nije tek mimikrija poznatih oblika i subverzija konzumerizma, već jest oboje i sve između. Ti plastični objekti jesu skulpture, koliko i proizvodi, oni počivaju na ručnom, koliko i na automatiziranom radu, stroj je i sam kip, koliko i industrijski aparat, on je i kritika i prihvaćanje realiteta. On je pitanje na koji se odgovor daje pojedinačno i kolektivno, monetarno i vrijednosno. On je ništa više nego vlastita suština, a ništa manje nego nastavak isprepletenih odnosa prepunih trećih opcija. Vrijedne su razgovora sve te poveznice, neuralgične točke i prostori između, kao i promišljanje o širim implikacijama umjetničkog djelovanja kojim se oduvijek zrcali opća stvarnost.