SMJENA

Institucije proizvode tišinu jednako učinkovito kao i dijagnoze; naša su tijela podložna mjerljivosti, emocionalna kompleksnost regulaciji i sustavnom reduciranju, a stid administrativnom negiranju. No ono što uspije pobjeći protokolu – trenutak nelagode u pogledu ili boja krvi na rukavici – ostaje. Taloži se u memoriji prostora, u gestama, u tijelu promatrača.

U tom talogu nastaju radovi Josipa Kresovića – oblikovani na rubu između institucionalne rutine i osobnog prepoznavanja, oni postaju aktivno prevođenje svakodnevnog susreta s tuđom i vlastitom ranjivošću u formu. U tom procesu, granica između dnevnog posla i umjetničkog stvaranja postaje propusna i konkretno je mjesto proizvodnje značenja.

U izložbi Smjena, Josip Kresović razotkriva kompleksnu međuigru između dvije naizgled razdvojene domene – njegove psihološke prakse i umjetničkog rada. Kao psiholog koji je godinama radio u Centru za spolno zdravlje, Kresović je iz prve ruke svjedočio emocionalnim napetostima, tišini srama i gestama opreza koje prožimaju medicinsku svakodnevicu. Ideja da profesionalna sterilnost ostaje na radnom mjestu samo je privid, a autor u ovom ciklusu otkriva da granice između rada i umjetnosti nisu samo skliske, već i sadržajne. Ono što se doživi u ordinaciji – boje testova, tekstura vate, miris dezinficijensa, kontakt očima – pretače se u vizualni jezik u kojem ono materijalno i emocionalno, osobno i sistemsko, postaje nerazdvojivo.

Izložba se sastoji od četiri cjeline koje variraju u mediju, formatu i intenzitetu. Serija kolaža Bez naslova vizualizira tijelo na molekularnoj i anatomskoj razini koristeći uredski materijal za uvezivanje dokumenata, metaforički povezujući birokratski aparat s krhkošću ljudskog organizma. Rad 11, konstruiran od fragmentiranih i kaširanih povjerljivih dokumenata Centra za spolno zdravlje, iznosi na površinu ono što sustav potiskuje i briše. U staklenoj skulpturi Bez naslova (In a glass house) niz gipsanih odljevaka falusa evocira napetost između izlaganja intime i mehanizama njezine kontrole. U konačnici Sterilna soba koristi medicinske rekvizite – iglice za vađenje krvi i plave zaštitne podloge – kako bi stvorila ambijent koji na prvu sablažnjava, a zatim gotovo da poziva na igru, destabilizirajući hijerarhiju između sigurnog i prijetećeg, utilitarnog i estetskog.

Kresovićeva umjetnička praksa istovremeno je i introspektivna i kritička; ona reflektira unutarnje napetosti između profesionalne odgovornosti i umjetničke slobode, između dnevne smjene i stvaralačkog impulsa. Radovi povezani u cjelinu tvore ambijent koji artikulira društveno relevantna pitanja o radu, stigmi i institucionalnim okvirima. Smjena ukazuje na tanke i gotovo nevidljive granice različitih praksi. Kako i koji to poslovi oblikuju estetiku, konceptualni vokabular, pa i emocionalni registar jednog umjetnika?

U širem kontekstu, izložba nudi prostor za važne razgovore o šutnji koja obavija teme seksualnosti, o srastu srama i institucije. Autorova dvostruka pozicija – i kao stručnjaka i kao umjetnika – omogućuje mu osobit uvid u načine na koje se stigma internalizira i širi, ali i kako se, kroz umjetnički čin, može razgraditi. Kroz materijalizaciju neizrečenog, Smjena postaje i čin nježnog stvaranja prostora u kojem boja krvi prestaje biti znakom traume, a igla objektom straha; umjesto toga, sve postaje samo trag, forma koja paradoksalno i nosi i briše konotacije.

Unutar logike tržišta rada i iscrpljenosti, u kojoj su umjetničke prakse prisiljene egzistirati, Smjena naglašava da umjetnost može i treba crpiti snagu iz smjena koje ne završavaju, iz dvostrukih uloga koje nisu slabost, već mnogima i nužnost, a nose stvaralački potencijal. U tom smislu, Josip Kresović ne izlaže samo inventar osjetilnih i materijalnih fragmenata iz jedne psihološke smjene; njegovi su radovi manifest osobne i kolektivne ranjivosti transformirane u gestu suptilnog otpora.