KLARA BURIĆ
U jeku pandemije COVID-19 koja je fizički izolirala, mentalno zbližila, a zatim i duboko polarizirala globalnu ljudsku zajednicu u borbi za vlastiti opstanak, u našoj se neposrednoj blizini odvija jedna od brojnih tihih, „nevidljivih“ epidemija. Šumska zajednica hrasta kitnjaka i pitomog kestena, koja obitava na kiselim tlima Banovine,postaje sve ugroženija kao posljedicaodumiranja drvenaste vrste europskog pitomog kestena. Ova vrsta drvetaupotrebljava se zarazličite namjene (za trupce, rudno drvo, tanin, celulozu, papir, električne stupove itd.). Njezin list služi kao ljekovito sredstvo za dišne i želučane bolesti te zaustavljanje krvarenja, a izuzetno je važna i za pčelarstvo; kestenov med slatkog je do trpkog okusa iljekovit je u slučajevima raznih bolesti. Hladnoće jeseni i zime nama se nisu mnogo promijenile, i dalje su obavijene toplim mirisom najpoznatijeg i svima dragog plodatog stabla, pečenog kestenja, no sada većinski onog uvezenog. Razlog tomu neprovođenje je zaštite i obnove drva autohtone vrste hrvatskog pitomog kestena čiju koru postepeno, ali sigurno, izjeda rak. Bolest Cryphonectriaparasitica, prenesena iz Kine, od 1930-ih godina zarazila je oko 70% populacije američkog pitomog kestena, dok se u Hrvatskoj javlja pedesetih godina 20. stoljeća te se i dalje širi, zato što se u potrazi za profitom zanemaruje očuvanjeravnotežeovešumske zajednice. Naime, zamjenjuje ju se stabilnijim i industrijski kvalitetnijim (nama korisnijim) sastojinama hrasta kitnjaka, dok su jedini (nijemi) svjedoci pustošenju kestena pusti proplanci rubnih područja Gline bez ikakvih tragova obnove.
Postavljanjem 3D-printanih plastičnih modela mladica pitomog kestena u staklene cilindrične„inkubatore“, čija površina imitira rak rane na kori ovogdrveća, umjetnica u zatvorenom prostoru stvara simulaciju šumske zajednice. Dojam pseudoprirode upotpunjuje s pet vrsta u laboratoriju sintetiziranih mirisa zelenila – artificijelnim mirisima prirode kojima se volimo obgrljivati u različitim aspektima svakodnevnog života; omekšivačima, mirisima za auto, svijećama, parfemima, stvarajući modernu ambivalentnu iluziju čistoće i zdravlja te negirajući vrlo stvarno i aktualno nestajanje „originala“ – prirode. Središte surogatne kestenove šume čini obrađeni trupac hrasta kitnjaka – čovjekov samoprisvojeni tron ili zapravo stup srama –istovremeno kao znamen vrijednosti i upotrebljivosti, ali i kontemplacije o najštetnijem parazitu, homo sapiensu. Naš parazitoidizamodavno je prestao biti nevidljiv, suptilan i nesvjestan, a Klara Burić svojom nas instalacijom „Miris kao surogat“ poziva na razgovor i promišljanje kako se iz parazitizma vratiti mutualizmu. Prema riječima američke filozofkinje Maxine Green–možda umjetnost zaista ne može promijeniti svijet, ali svakako može promijeniti ljude koji mijenjaju taj svijet. Naučiti nas prepoznati prirodu kao nužnu prisutnost u suvremenom životu. Gospodariti, ali savjesno.
Tina Petkov