Ulazak kroz mrakom ovijen tunel u zrak koji bruji od vibracije, tutnjeva nogu, dima i svjetala, s poluvidljivim tijelima koja se viju u prepletima i zanosu, oslikava arhetipsku sliku svojstvenu ljudskom rodu od začetnih tisućljeća civilizacije. Dijeljena ekstaza u ulozi kanala za postizanje duhovnog iskustva odlikuje socijalne strukture u religijama i kulturama širom svijeta, od prvotnih prostora spiljske umjetnosti kao mjesta inicijacije, preko grčkih misterija i bakanalija te sufijskih derviša sve do suvremenih struktura manifestiranih u kulturi rave partyja. Od sredine dvadesetog stoljeća najmračniji nabori među blokovima urbanih tkiva bili su odredišta hodočasnika u potrazi za noćnim zanosom. Iako se krajolik ravea razvijao od pojave klupske kulture usred socijalne i seksualne revolucije šezdesetih, njegov je etos ostao baziran u njegovanju okruženja za intenzivna iskustva u spontanom osjećaju zajednice, uparenim s elektroničkom glazbom kao inicijatorom transa. Takvi su događaji zapravo ilustracija trenutka privremenog postojanja „izvan vremena“, u kojem se pojedinci okupljaju kako bi doživjeli slobodu od socijalnih struktura.
Višekanalna instalacija Ritual Shave in a Club Tent Line Kovačević dokumentira fenomenološko iskustvo kluba kao mjesta ritualnog iskustva u kojem sudionici gube pojedinačni identitet, te postaju dijelom kolektiva unutar privremenog ekvivalenta duhovnom iskustvu. Instalacija sastavljena od dokumentarnih snimki zabilježenih mobitelom, bilježi ad-hoc kućnu zabavu s improviziranim rekvizitima i rasvjetnim tijelima koja na momente otkriva da je mjesto događaja kupaonica nedefiniranog stambenog prostora. Bitan dio instalacije je i glazbena podloga koja podsjeća na iskustvo slično klupskome te stvara most između dijeljenog, intimnog iskustva likova na snimci i posjetitelja u prostoru galerije te sačinjava ključni trenutak materijalizacije u ova dva prostora: galerija postaje klub na isti način na koji klub nastaje na neznanoj adresi, čime autorica naglašava potencijal prostora da pomakom paradigme postane neobičan i neočekivan.
Preuzimanje i transformacija fizičkih mjesta izjedenih vremenom, tunela, industrijskih kompleksa, napuštenih skladišta, crkvenih podruma u jezgri je suvremene ritualnosti kojom rave kultura stvara društvenu sanktifikaciju takvih mjesta, izražavajući težnju za empatičnijim i povezanijim zajednicama. Lina u svojoj instalaciji na sličan način pokazuje jednu takvu preuzetu lokaciju, istovremeno preuzimajući prostor galerije njegovom pretvorbom u prostor suvremenog hrama, koji, kao i većina mjesta duhovnih praksi, ocrtava svojevrsni krajolik duše, maternicu duhovnog života, određene zajednice. Na taj način mjestom suvremenog štovanja može biti i kupaonica na dnu hodnika ili zahod u zamračenom klubu, gdje se s pločica zida odbijaju prigušeni zvučni valovi nekih dalekih ritmova.