LUCIJA KRIZMAN
Prvi doživljaji svjesnosti ljudskog bića odvijaju se kroz prelomljenu prizmu polurazvijenih čulnih organa i čudnih zvukova koji dolaze negdje izvana, izdaleka i iz stranog, dok se fizičko tijelo nalazi uplutajućem međuprostoru između nepostojanja i postajanja i „Ja“ je sve. Japanski koncept Ma opisanje kao prazan prostor, šupljina između jedne i druge stvari, pauzau vremenu i pokretu. Usprkos tome, Ma je mnogo više od praznog prostora ili šupljine ili pauze -to je fundamentalno vrijeme i prostor iz kojeg život treba rasti[1], prostor između, koji se ne odnosi na fizički prostor omeđen granicama, objektima ili strukturama već opisuje namjeru doživljenu u takvom prostoru.
Lucija Krizman umjetnica je koja se izložbom Master of Voids u Galeriji Karas zagrebačkoj publici predstavlja prvi put nakon 2017. godine.Izložba je presjek radova nastalih u posljednje dvije godine školovanja na Kraljevskom umjetničkom koledžu (Royal College of Arts) u Londonu. Master of Voids metaforičko je putovanje kroz mentalne krajobraze u kojima nastali radovi komentiraju unutarnja i vanjska događanja, u kojima se osobna sjećanja umjetnice susreću s vrelom književnih referenci, stvarajući ambijentalne instalacije na granici između stvari i tvari, na kojoj se stvaraju opipljive i nematerijalne spone.Materiju za stvaranje okruženja za misli Krizman povlači iz zbira literarnih izvora. Počevši od radova Korakrita Arunanondchaija u kojima se, dok osobne pripovijesti prevodi u metafore proširene fikcijom, umjetnik osvrće na Freudov koncept „oceanskog osjećaja“, jedinstvenosti sa svime, koja započinje bivanjem u maternici, a prestaje razvitkom ega. Svoja razmišljanja Krizman dalje nadograđuje razmatrajući ideju tranzicija opisanih u Danteovom opisu Pakla u Božanstvenoj komediji, u kojem se prijelaz iz jedne u drugu sferu opisuje kao nesvjestica iz koje um ošamućeno izranja, našavši se u drugoj stvarnosti, drugome svijetu, pa sve do snova i jungianskog arhetipa putovanja u „more noći“[2] u kojem junak nestaje negdje onkraj vlastitoga svijeta, onkraj svijesti, u svijet duhova i bezobličnih utvara svoje podsvijesti.
Ključni aspekt njezina rada odnosi se na njegovu materičnost, gdje rad proizlazi iz propitivanja spojeva oblika i formi u hibridne tvorevinekoje podsjećaju na svašta, ali u svojoj oblikovnosti nisu jasno definirani, nalazeći se i samiu jednom od propitivanih prostora između. Instalacija je sačinjena od videa i skulptura, delikatnih, organičkih formi u prostorima nepostojećeg vremena, koje van zuba vremena jednostavno postoje u primordijalnim jezerima nekih davnih ili pak daleko budućih vremena, a podsjećaju na minerale ili fosile pradavnih životinja koje ljudsko oko nikada prije nije vidjelo. Forme koje radi nastaju promišljanjem o materijalima te eksperimentiranjem koje je često dio procesa stvaranja, u kojima su osobni narativi pomiješani s metafizičkim istraživanjem koje tvori ekspanzivnu umjetničku praksu.
Kada razmatra prazninu, umjetnica joj pristupa u terminima prostora ili procesa statičkog potencijala, skrivenog ili pak nesvjesnog, koji sama naziva „poetskom koncepcijom autorefleksije“, a u kojoj je umjetničko djelo iskustveni susret publike i umjetničkog djela. Svoj rad Krizman postavlja kao pitanje s nedokučivim odgovorom, kao kazališnu kulisu predstave neznanog sadržaja, u koji posjetitelj intervenira svojim misaonim procesom izazvanim prisutošću u ambijentu nedokučivog i zemljanog, kozmičkog i oceanskog, i iznova gradi i spaja novu cjelinu od ponuđenih tangenti, u prostoru praznine koja nije definirana i otvara mogućnosti za novi dijalog.
___
[1] Bernhard Karlgren, Analytic Dictionary of Chinese and Sino-Japanese
[2]nachtmeerfahrt, Jung to povezuje s arhetipskim motivima mitoloških predaja u kojem herojska figura silazi u smrt ili podzemni svijet, u kojem se suočava sa svojim najvećim strahom i razgovara s preminulima, koji ju vode na novi tijek života.