MARIO ROMODA
Uz djela klasične umjetnosti, i djela popularne kulture imaju moć da obilježe važne životne trenutke, da katkad od efemernog učine ono esencijalno. Ponovno se proživljavaju u različitim prilikama, uzletima duha ili trenucima kad se promijeni tijek načina življenja, a doživljaj praznine ispuni ono što se prije činilo punim. Kako slikanje može kreativno oživjeti susret s prazninom te joj dati novi oblik i značenje pokazuje ciklus slika Marija Romode pod nazivom Pop nostalgia. Riječ nostalgija grčkoga je podrijetla i tumači se kao bolna čežnja za prošlim, a prvi dio ove složenice dolazi od grčke riječi nostos koja označava povratak, odnosno povratak kući. Romoda se vraća slikajući motive iz riznice privatnih memorabilija obilježenim ličnostima iz svijeta popularne kulture. Time teži reflektirati sam život i sjećanje koje u konačnici određuje emocija. Prema svojoj naravi slikarstvo kao nijemi oblik izražavanja, koji na određeni način podrazumijeva introvertiranost i introspekciju, Romodi otvara prostor za ekstrovertiranost, izravnost i nesvakidašnju zaigranost pri odabiru motiva i izražajnih boja: od jarkih na portretima pop ikona do finih i nježnih tonova crvene, ružičaste i plave na drugim slikama. Tako pokazuje topline trenutaka na mjestima gdje se primaju najsnažniji utisci, primjerice u djetinjstvu, u obiteljskim okruženjima (Taj dan, Rođendan, Poslije utakmice). U transponiranju prizora iz filmskog svijeta (Klaun na morskom psu, Poziv) i privatnog zagrebačkog okruženja (Guten Morgen – Imaginacija, Dan – Zbilja) uočavamo smjelog i duhovitog samotnjaka, domišljatog sanjara. Uviđamo povezivanje nepovezivog, stvaranje fiktivnog kao i citatnost te zagledanost u radove slikarskih kolega, prethodnika i suvremenika (In one way, please!, Marija, imaš 3485221578666 nepročitanih poruka, Portret Ivana). Romoda s posebnim užitkom slika portrete. Na nekim slikama stvarnost kao da se topi i rastvara jer u skicoznim, nedefiniranim oblicima prizora naznačava njihovu maglovitost, „izvađenost“ iz sjećanja. Uz to, slikar reagira te na neki način nastoji povezati proturječnost doživljaja virtualnog svijeta u kojem je danas zastupljena „slika“ i tradiciju slikarstva čija je s/tvarnost materijalna i čulna. Sve se to prožima i s njegovim doživljajem života u aktualnim pandemijskim okolnostima, izolacije i umjetne stvarnosti društvenih mreža u kojima se slike pojedinca mogu neprirodno predstavljati pa se izobličavaju poput portreta reflektiranih u instagramskim „narcis selfijima“, na kojima je facijalna ekspresija manipulirana pa emocija nije unutarnja. Stavljajući na platna Lady Gagu, Bruce Leeja ili Jima Carreyja, zatim Josipa Broza Tita i Nikolu Teslu, slikar traži novu likovnu izražajnost u njihovoj pojavnosti. Gledajući u cjelini, ciklus slika Pop nostalgia (nastajao u akvarelnoj, akrilnoj i tehnici ulja na platnu različitih formata u posljednje dvije godine) pokazuje Romodino osebujno traganje za „trenucima“ kreacije koji su ustvari dosezi slobode koju on, fasciniran slikarstvom, pokušava „osvajati“ eksperimentima, u senzacijama boja i oblika.