AMORE IST GONE

Koliko smo spremni podrediti svoj život drugoj osobi? Zašto se javlja strah od separacije, a zašto se upuštamo u nešto beznadno te svjesno patimo?

Amore ist gone priča je o krajnostima. Ona je opsesivna potreba za bliskosti, za odnosom koji prirodno živi, sam od sebe, bez kompromisa. Istovremeno to je kontemplacija o posljedicama želje za samoodrživosti između tuđeg nemara i vlastitog komfora.

Marlen Ban u galeriji Karas u formi ambijentalne instalacije predstavlja novi rad pod nazivom Amore ist gone, ujedno i svojevrsni završetak jednog umjetničkog poglavlja. On se nadovezuje na No more ”I’m Sorry”, umjetnički projekt prethodno realiziran u Galeriji Miroslav Kraljević. Dok je No more ”I’m Sorry” bio usmjeren na osobno iskustvo želje za samostalnosti i zacjeljivanjem nakon turbulentnih događaja, Amore ist gone fokusiran je na protutežu – skriveni dio podsvijesti povezan s egom, čežnjama i porivima. Istovremeno, to je pomirba s odbacivanjem. Zamišljen je na način da otvara prostor dijalogu o razlozima (ne)započinjanja romantičnih odnosa u različitim kontekstima.

Kao i u prethodnom radu, okosnicu site-specific instalacije čini tekst. U ovom slučaju riječ je o sadržaju poruke poslane bliskoj osobi nakon završetka jednog odnosa, koja služi kao reprezentacija patetičnosti i mladenačke nevinosti u težnji za uspostavom romantične privrženosti, ali je i svojevrsna autorefleksija odnosno pokušaj razbijanja iluzije koju smo stvorili o nekome. Pritom sam naslov, korištenjem triju različitih jezika u jednoj rečenici, suptilno sugerira podkontekst – virtualna potraga za partnerom često vodi k selidbi u inozemstvo, a odnosi sa strancima u većini slučajeva donose trenutak suočavanja s odlaskom. Bio to strah od separacije ili povezivanja, intime ili ekonomskih mogućnosti koje vode selidbi, sakupljanjem i sintezom vlastitih osjećaja i misli, Marlen Ban kroz umjetničku praksu vješto reflektira šire društvene fenomene i mehanizme te kroz odabrane teme provlači socijalnu angažiranost.

Uz tekst, odnosno vizualni način njegovog prikazivanja, važnu ulogu u odabiru izvedbe samog rada, ali i njegovog razumijevanja kod gledatelja, igraju teksture i boje.

Dok je prošli rad bio kreiran u formi baldahina, sačinjenog od bijelog materijala batista koji je simbolizirao nježnost u želji za samoodrživosti, za izradu ovog rada umjetnica odabire crvenu i crnu boju i til. Budući da se ova tkanina često povezuje s vjenčanicama ili kostimima balerina, njezina eterična i transparentna svojstva mogu predstavljati svojevrsni simbol kontradikcija povezanih sa ženstvenošću: nježnost, snaga, čistoća, zavodljivost. Crvena boja sadržaja poruke provocira snažne emocije poput ljubavi i požude, dok crna boja samog naslova korespondira s konceptom smrti, u ovom slučaju emocija i privrženosti. Pomnim odabirom materijala i korištenjem bijele, crvene i crne, tri najrasprostranjenije boje koje u većini kultura imaju snažno simboličko značenje, umjetnica zaokružuje trilogiju svoje recentne umjetničke prakse i pritom stvara specifičan ambijent prikladan za prijenos stanja u kojem se pojedinac nalazi kada proživljava i prihvaća ono najdublje što se u njemu može manifestirati, a to su nevinost, patnja, ljubav i smrt.