Negdje, nakon – broj 21

But over and beyond our memories, the house we were born in physically inscribed in us. It is a group of organic habits. After twenty years, in spite of all the other anonymous stairways; we would recapture the reflexes of the “first stairway”, we would not stumble on that rather high step. The houses’s entire being would open up, faithful to our being.

– Poetika prostora, Gaston Bachelard

Negdje, nakon – broj 21 bavi se tematikom prodaje rodne kuće i problemom nošenja s izgubljenim prostorom te gubitkom osjećaja “doma”. Prisjećam se izgleda svoje rodne kuće u vrijeme kada je ona još bila moja te trenutaka koje sam u njoj provela. Tom neočekivanom novonastalom promjenom u svome životu, kroz autobiografski rad, prikazujem problematiku prihvaćanja izgubljenog vremena koje je ostalo u tom prostoru te oproštaja od njega samog.

Potaknuta trenutkom prodaje rodne kuće prikazujem osoban i intiman proces oproštaja od prostora kojem više nemam pristup. U obliku dnevničkih zapisa bilježim i opisujem taj prostor po sjećanju i mapiram ga kroz kolaž obiteljskih fotografija koje su u njemu nastale. Također, putem videa prikazujem svoju smušenost u vremenu koju doživljavam dok prolazim kroz proces oproštaja od tog prostora te videom rodnoj kući šaljem posljednji pozdrav.

Prolazeći kroz obiteljske albume, izdvajam fotografije koje u pozadini događanja na fotografiji sadržavaju sam prostor kuće. Sve sakupljene fotografije skeniram te u postprodukciji ponovo kadriram, gdje sada prostor dobiva ulogu protagonista. Ponovno kadriranje postojećih fotografija vršim tako da “izrezujem” rubne dijelove fotografije koji prikazuju prostor koji je u tom trenu bio slučajno fotografiran, bez namjere da se bilježi njegov izgled, i koji je služio samo kao mjesto okupljanja i slavlja koja su u tome trenu imala glavnu ulogu obiteljskih fotografija. Pri ponovnom kadriranju protagoniste prijašnjeg postava stavljam u drugi plan tako da ih ili u potpunosti izbacujem iz kadra ili ostavljam na samom rubu tako da im se vidi tek dio lica, ruke ili noge. Ljudi na fotografijama tako postaju ono što je sam prostor nekada bio, tek pozadina umanjene vrijednosti na rubu kadra. Fotografije su printane na sjajnom foto papiru kojim se i dalje estetski dobiva taj dojam važnosti, intimnosti koju obiteljska fotografija sa sobom nosi kada na njoj vidimo ljude. Ukupno je 300 fotografija veličine 9 × 6.5 cm, što daje dojam kao da se radi o fragmentima kadrova izvučenih iz videozapisa koji su snimljeni 16 milimetarskom kamerom. Fotografije su grupirane po skupinama prostora u kojima nastaju: terasa, dnevni boravak, kuhinja, sobe, balkon, dvorište, ljetna i zimska kuhinja, zimski boravak, hodnici. Poredane su po zidu u obliku kolaža gdje zajedno čine mapu prostora.

Uz fotografije, dio kolaža čini i tekst. Tekstom opisujem prostore kuće koje vidimo na fotografijama te uz pomoć teksta mapiram i one prostore koji nisu prikazani, poput kupaonica, hodnika, tavana, podruma i garaža. Kroz sjećanja koja vežem uz njih te popisivanjem stvari koje su se u njima nalazile, “gradim” prostore koji nisu dokumentirani putem obiteljskih fotografija. Tematika teksta podijeljena je u dvije skupine: popisivanje stvari i opisivanje prostorija te sjećanja i radnje koje vežem uz njih. Mješanjem teksta ta dva tipa povezujem prostore koji nisu fotografirani i one koji jesu. Same rečenice razlomljene su u više fragmenata. Rečenice čiji je sadržaj sjećanje na zidu stoje obrnuto naspram opisnih rečenica, čime im želim dati na značaju i naglasiti kako se ipak radi i o mom osobnom komentaru na prostor.

Bilježeći svoje razmišljanje o gubitku tako bitnog dijela svog života, postavljam si pitanje koliko vremena treba proći kako bih se pomirila sa samim prostorom kroz koji više ne mogu proći, koji više ne mogu vidjeti niti koristiti. U videu vidimo statične snimke stropova te promjenu svjetla na stropu kroz razdoblje u kojem sam ga snimala. Promjena svjetla na stropu predstavlja prolazak vremena, dok se osoba pokušava pomiriti sa situacijom te na svoj način otkriti kako se oprostiti od samog prostora. Ton kadra plavo-ljubičaste je boje. U samom zvuku videa čuje se naracija gdje se putem šaputanja ponavljaju i isprepliću rečenice ‘cvijeće će me ponovno pokriti ne brinem, mislim da se sjećam cvijeća koje će me ponovno pokriti’. Sam zvuk nosi metaforu gdje poljsko cvijeće predstavlja rodnu kuću. Odrastajući u okolici gdje sam bila okružena livadama punim poljskog cvijeća, sam prostor povezujem s tim vizualnim osjetom. Poljsko cvijeće slobodno raste bez ljudskog uplitanja, pa ovom usporedbom prostora i poljskog cvijeća pokušavam naglasiti da će taj prostor, iako više nije tu, i dalje biti dio mene i mog razvitka kao osobe. Gubitak tog prostora ne znači da tog osjećaja više neće biti. Naprotiv, gubitkom jednog dolazi se do novog, stvara se novi dom, novo vrijeme.