DAMAR

Damar

„Kad sam se napokon iskobeljao iz te more, osvanuo sam, ležećke i vezanih ruku, u izduženoj kamenoj rupi, nimalo većoj od kakva groba, ovlaš izdubljenoj u strmoj planinskoj padini. (…) U grudima sam oćutio bolni damar, osjetio da me mori žeđa. Izvirio sam i prigušeno kriknuo. Na podnožju planine, kroz ruševine i pijesak, nečujno i sporo probijao se prljavi potok; na suprotnoj obali (…) blistao je očevidni Grad Besmrtnika.“

• „Grad Besmrtnika”, Jorge Luis Borges

No, što uistinu jest damar? Različiti rječnici i različite enciklopedije pojašnjavaju tu riječ, koja ponekad označava žilu, puls, snagu, a ponekad emociju, životnu energiju ili podzemni put vode od izvora na površinu zemlje. Iako su značenja mnogobrojna, kao da suštinski počivaju na istom temelju, kao da izranjaju iz istog izvora. Nevidljivi, ali sveprisutni entiteti koji neprestano kolaju ispod površine. Pod tom je riječju stoga objedinjen stvaralački ciklus Zorane Unković, koja  iz dubina svoje (pod)svijesti crpi kreativni naboj. Promatrajući njene radove, svjedočimo vrlo preciznom mapiranju unutarnjih stanja, emocionalnoj granulaciji kojom autorica uspijeva razlikovati spektar specifičnih osjećaja.  I kao što ne postoji samo jedan način tugovanja ili jedan tip srdžbe, tako nema ni samo jedne vrste ljubavi, o čemu su raspravljali još Platon i Aristotel, pa je tako u antičkoj Grčkoj definirano sedam različitih vrsta ljubavi: Eros, Philia, Storge, Agape, Ludus, Pragma i Philautia. Nijanse su to i varijeteti do kojih čovjek dolazi upoznavanjem dubljih slojeva svijesti i usklađivanjem sa samim sobom, što je upravo ono što Zorana Unković naziva mentalnom higijenom. Njezini su slikani i pisani radovi odraz oslobađanja tih unutarnjih procesa, opetovanog rada na sebi koji najzad rezultira svojevrsnim psihogramima koji na vrlo prijemčiv način komuniciraju s promatračem. Na granicama minimalizma i pastoznosti, ona stvara izrazito ekspresivne slike brojnih tekstura. Radi se o glavama, jednostavnoj formi koja proživljava razna stanja među kojima nema dobrih ili loših, samo onih koja jesu. Ispod zemljanog kolorita, slojeva ulja, emajl laka i dammara (što je između ostalog naziv za smolu za premazivanje slika), izvire sirovost platna. Ručno šivani i napeti komadi lana. Ta podloga na kojoj Zorana Unković stvara neuredna je, puna ožiljaka i grubosti, sasvim životna u svojim nesavršenostima. To je baza na kojoj započinje stvaranje, naslijeđe predaka, tkanje života koje nam je u prenesenom značenju svima ishodište.

S druge strane, linijski crteži Zorane Unković izrađeni na papiru za duboki tisak izrazito su reducirani i gotovo enciklopedijski precizni. Dapače, kao da podsjećaju na grafičke prikaze biljnih i životinjskih vrsta prvih enciklopedija. Ispod svake je glave jasno naznačen naziv emocije u krasopisu, ponekad i brojka. Iako naizgled jednostavne, glave su minuciozno crtane, gdje svaka sitna pozicija glave, njen položaj i usmjerenost zorno opisuje emociju o kojoj autorica progovara. Piktogrami su to koji vrlo lako i univerzalno rezoniraju i dopiru do promatrača, dok su njezine slike manjih formata lako razumljive tek za jednu skupinu ljudi. Naime, radi se o hobo symbols, simbolima koje su američki beskućnici razvili u činu empatije i solidarnosti, kako bi jedni druge uputili na mjesta i prostore koja jesu ili nisu povoljni za njih. Basquiat, čiji je utjecaj vidljiv u radovima Zorane Unković u svojim je radovima nerijetko iscrtavao te simbole vezane uz kulturu tadašnjeg trenutka i lokaliteta. Međutim, autorica ih koristi kako bi utilitarnu i altruističku vrijednost simbola prevela u emotivni impuls koji nam ponekad kazuje da smo na pravom mjestu ili da slijedimo dobar put. Briga o mentalnom zdravlju utkana u umjetničko djelovanje Zorane Unković upravo nas upućuje na taj dobar smjer kretanja kojemu je, kao što jedan od piktograma kaže, samo nebo granica.