TOMISLAV ŠILIPETAR
Ljudski lik u izbezumljenom stanju. Izgubljen u prostoru i vremenu; više ne vjeruje u svoje postojanje. U koliziji je između vlastitih osjećaja i okoline. Predstavnik ljudske vrste umoran je od kaosa i nemogućnosti mirenja svog simbolskog svemira – koji je za svaku jedinku drukčiji – sa sustavom kojem nužnošću pripada.
U ovim radovima autor se pokušava prilagoditi okolini, a sačuvati vlastiti identitet. Identitet je individualno svojstvo pojedinca, zadnja stanica i posljednji razlog života u ovoj dimenziji postojanja. Kako opstati, svakodnevno preživjetii djelovati u nametnutom sustavu, a ostati svojstven sebi, samosvjestan. Autorov proces prilagodbe težak je i konfuzan. Crtež je popunjen intenzivnim sadržajima, a osjećanje svijeta i emocije svedene su ujedno na zamućene i jasne simbole ispunjene crnim tušem te iscrtane grafitom. Crtež je reduciran. Vrlo je jednostavan, a u pojedinim primjerima Šilipetar ilustrativno naglašava poantu i simboličko značenje koje proizlazi iz potrebe za razumljivom i preciznom komunikacijom. Umjetnik ističe dijelove tijela poput predjela trbuha, odnosno crijeva, kako bi ukazao na psihofizičke procese u tijelu koje svi doživljavamo prilikom stresnih situacija, gubitka bliske osobe, alijenacije, patnje, bolesti ili samoće. Izgubljenost je manifestirana znakom grada, rasterom zgrada i prozora snaglašenim izgrebanim linijama. Bijela linija u tom psihotičnom deliriju – loopu – djeluje poput naznake iscjeljenja unutarnjeg stanja tekaopočetak suradnjei interakcije između sustava i identiteta. Izraženu samoću, samotnost i nemogućnost nalaženja smislenosti vidimo u prikazima stilizirane i pomalo karikirane ležeće figure okružene rešetkama i zatvorenim crnim plohama. Pojavljivanje dvostrukog lica i vrištećih usta iz kojih izlazi grafizam zvukova, kao i ruku koje traže izbavljenje, oslanja se na emoji vizualni tip prikaza. To je simbolika djeteta koje pruža ručice prema majci, a majka je utočište i sigurnost. Autor koristi istu gestuu opredmećenju razapete egzistencije. Njegovi likovi često su savijeni u fetalni položaj; deformirani su i svijeni, što je blisko prikazu razvoja ljudskog embrija. Cijelim nizom radova provlači se grafički znak X koji simbolički i višeznačno ne ostavlja dojam poništavanja zbiljnosti ili pomisao smrti, već označava postojanje u stvarnom prostor-vremenu. Izgleda poput markacije – označavanja koje upućuje na povremene trenutke prisutnosti i bivanja tijekom prijelaza i transformacije u drugo i drukčije stanje svijesti.