VEDRAN KARADŽA TABULOV
Iako primarno grafičar, Vedran Karadža i ovoga nam se puta predstavlja obiljem asamblaža, iskazujući dosljednost u odabiru materijala, i dalje „ljubeći“ drvo, metalne komade nekad načinjene i korištene, danas odbačene, dosljednost u poimanju skulpture – umjetničkog djela kao cjeline sačinjene od međusobno savršeno organiziranih dijelova. Slijedeći vlastiti unutarnji poriv mentalnog i osjećajnog sklopa, on otpad spaja u novi kontekst progovarajući jezikom suvremenosti. U Karadžinoj poetici dominantni su maštovitost, optimizam, nekonvencionalnost, znatiželja, ležernost duha, humor, zaigranost, te iznad svega, tehnička virtuoznost i izrazit talent osvjedočen u osjećaju za materijal i prostor. Fasciniran estetikom ružnog i egzistencijalnim nabojem odbačenih stvari, Karadža se služi najrazličitijim premetima. To su uglavnom jeftini materijali, šperploče, daske, letvice, kovine, konopi, pluta, koža, staklo, tkanina… Čini se da su svi dijelovi nađeni i da je svaki i najmanji element imao svoj aktivni predživot. Njihovo ranije bivstvovanje, „nataloženo iskustvo“ uvjet je inicijacije u višu razinu zajedništva i smisla njegovih kolažiranih objekata. Skupljajući stare potrošene predmete, Karadža je osjetio čar i sugestije arhetipske svijesti koja je predmete raznorodnih i proturječnih izvora i svojstava izbavila iz anemičnog statusa pukog sredstva i međusobno ih ulančala novim smislom, usmjeravajući ih k novim čitanjima i dopunjavanjima. Većinu njih više ne možemo prepoznati, ali ih slutimo. Ne znamo što su točno bile prije, ali čitamo ih kao gradbene elemente drugih provenijencija, koje je autor interpretirao na svoj karakteristični poetični i bajkoviti način, u suglasju s umjetničkim izričajem punim lirsko-metafizičkog i snovito-nadrealnog ugođaja kojim je ispunjen njegov rad. Nađenim predmetima zadire pod površinu, brušenjem, čišćenjem, premazivanjem i utiskivanjem novih materijala, tragajući za skrivenom vegetacijom fascinantnih tekstura. Otpad civilizacije on na neki način poetizira, spašava za umjetnost i udahnjuje mu novi život.
Koncepcijsko načelo na kojemu ostvaruje asamblaže jest drastični kontrast između različitih predmeta i materijala od kojih su oni izrađeni, a upravo otuda proizlazi interakcija, tenzija, konflikt koji obilježava alegorijsko značenje i simbolički status tih asamblaža. Oni kroz svoju materijalnu snagu postaju emanacije duha, svjedoci zaustavljene prolaznosti i mogućnosti vječna života u carstvu umjetnosti. Spajanje, koje vjerojatno nije ni fizičko ni kemijsko, već „duhovno“ kolažiranje, dozvalo je energije. I djelovanje je neposredno. Poput nekih univerzalnih simbola, magijskih znakova ili tko zna kojih sve energetskih izraza „kolektivne svijesti“, njegovi predmeti obuzimaju svijest.
Gledanje vjerojatno nije prava riječ za opis komunikacijskog procesa kroz koji promatrač prolazi u dodiru s ovim predmetima – neka doza uronjavanja i prožimanja je neizbježna. Avantura istraživanja pokretač je raznolikog i promjenjivog. Ni jedno djelo ne drži dovršenim, vrata uvijek drži odškrinutima kako bi sačuvao mogućnost da ga može nastaviti istraživati i mijenjati. Umjetnikova uloga nije u tome da samo stvori novu formu nego da u starim formama malim pomacima razbudi novi duh, da običnosti usadi virus posebnosti, da u beskorisnost ili artificijelnost ili utilitarnost predmeta usadi istovremeno i vjeru i sumnju, pri čemu se ne odustaje od traganja za smislom koji ostaje uvijek neutješno nedosegnut, premda se ima dojam njegove sugestivne blizine.