U javnom, napose virtualnom prostoru, gotovo sve ima publiku. S jedne strane, razne su prednosti novih mogućnosti, a s druge puno dosadnog ponavljanja već viđenog bez imaginacije. To potiče na misao o ranije utvrđenom kako „kroz reproduktivne tehnologije postmoderna umjetnost gubi auru“ (Douglas Crimp). Tek će oni s pravom unutarnjom potrebom doživjeti susret s nesigurnošću inemogućnošću novog. Autentičnim likovnim umjetnicima bit ćeto prilika za prevladavanje granica medija, odnosno emancipaciju izraza. Potreba za bazičnom likovnošću, dubinskim razumijevanjem boje, materijala i napose posvećeno prepuštanje procesu, može dati originalan odgovor na to. Tako ovim ciklusom na akvarelnim papirima Lea Popinjač dolazi do samog ruba, upućuje na granice i prelazi ih: i vlastite i one konvencionalnog shvaćanja likovnog polja.Na neravnim površinama četverokutnih formata (kao i na onima nastalim u tehnikama ulja i akrila – na platnu ili dasci) i na ovim se radovima u akvarelu odražava slikaričin meditativni pristup, vide se razrađene slojevite mogućnosti percipiranja bespredmetnog kao predmetnog, i to u onome što nalazimo u prirodi – unatoč vrlo apstrahiranim formama. Navedenom doprinosi karakteristična Paynegrey boja (Payneova siva) koja ovdje podsjeća na kristale leda na asfaltu, kao i na ugođaje koji se mogu doživjeti urefleksiji svjetlosti na hrapavim strukturama stijena uz more, za oblačna vremena, na igri mjesečine u sumraku. Ciklus je ovaj nastao kao nastavak i nadgradnja na prethodni (Koža, 2016. – 2021.) u kojem je slikarica koristila pretežno zemljane boje. U igri s materijalima, bojama i površinama, ali i u fascinaciji samo jednom bojom razvila je likovni postupak namakanja akvarelnog papira, gužvanja i modeliranja rukama, oslikavanja i sušenja, a potom kolažiranja.Očito je da je tim postupkomLea oblikovala „okvir“ za igru s površinom i bojama pri čemu jedala svjetlosti da (u)čini svoje. U tom procesu, znakovito je njezino namakanje papira tako da postane podatno kao platno, u ovom slučaju obostrano, kao i kontekst sušenja radova u promjenjivosti ambijenta prirode. Metoda povezivanja i preklapanja papira (kolažiranje) pokazuje traženje ravnoteže i sve veće dosege Leine razigranosti, a redukcija boje i raspon tonova iznimnu rafiniranost površine radova. Naime, reljefne plohe ističu se atmosferičnošću koja zrači rijetko viđenom likovnom energijom. Riječ je o „živim odnosima“ koje uočava tek promatrač koji voli gledati. Zanimljiv je onaj između minimalizma korištenih sredstava, intervencija, te u cjelini prisutnosti lirskog svojstva. Naglašena asocijativnost „tamnoplavo-sive“podsjeća na melankoliju i zapitanost pred prostranstvom. Gotovo da možemo doživjeti Bowiejeva astronauta Majora Toma prepuštenog promatranju zvijezda i plave planete Zemlje(„Far above the world – Planet Earth is blue“,Space Oddity). Vidjet ćemotonove ove boje podatne za redukcijuu prikazu osamljena Sivog stabla Pieta Mondriana ili pak Kiše Milana Steinera. A ovdje, gledamo razrađenciklus raskošno izvedene Payne grey u kojem Lea još jednom potvrđuje profinjenpristup slikarice, i to u spajanju krajnosti: pročišćenosti, reda i zaigrane, čak i otkačene spontanosti.To je moguće u iskrenoj čežnji i oslobođenosti za izazov promjene, jer „ako se osjećaš sigurno u području u kojem radiš, onda ne radiš u pravom području. Uvijek idi malo dalje u vodu nego što osjećaš da si u stanju. Idi malo preko svoje dubine. I kad osjetiš da ti noge više ne dodiruju dno, tada si baš na pravom mjestu da učiniš nešto uzbudljivo.“ (David Bowie)

Ljudski lik u izbezumljenom stanju. Izgubljen u prostoru i vremenu; više ne vjeruje u svoje postojanje. U koliziji je između vlastitih osjećaja i okoline. Predstavnik ljudske vrste umoran je od kaosa i nemogućnosti mirenja svog simbolskog svemira – koji je za svaku jedinku drukčiji – sa sustavom kojem nužnošću pripada. 

U ovim radovima autor se pokušava prilagoditi okolini, a sačuvati vlastiti identitet. Identitet je individualno svojstvo pojedinca, zadnja stanica i posljednji razlog života u ovoj dimenziji postojanja. Kako opstati, svakodnevno preživjetii djelovati u nametnutom sustavu, a ostati svojstven sebi, samosvjestan. Autorov proces prilagodbe težak je i konfuzan. Crtež je popunjen intenzivnim sadržajima, a osjećanje svijeta i emocije svedene su ujedno na zamućene i jasne simbole ispunjene crnim tušem te iscrtane grafitom. Crtež je reduciran. Vrlo je jednostavan, a u pojedinim primjerima Šilipetar ilustrativno naglašava poantu i simboličko značenje koje proizlazi iz potrebe za razumljivom i preciznom komunikacijom. Umjetnik ističe dijelove tijela poput predjela trbuha, odnosno crijeva, kako bi ukazao na psihofizičke procese u tijelu koje svi doživljavamo prilikom stresnih situacija, gubitka bliske osobe, alijenacije, patnje, bolesti ili samoće. Izgubljenost je manifestirana znakom  grada, rasterom zgrada i prozora snaglašenim izgrebanim linijama. Bijela linija u tom psihotičnom deliriju – loopu – djeluje poput naznake iscjeljenja unutarnjeg stanja tekaopočetak suradnjei interakcije između sustava i identiteta. Izraženu samoću, samotnost i nemogućnost nalaženja smislenosti vidimo u prikazima stilizirane i pomalo karikirane ležeće figure okružene rešetkama i zatvorenim crnim plohama. Pojavljivanje dvostrukog lica i vrištećih usta iz kojih izlazi grafizam zvukova, kao i ruku koje traže izbavljenje, oslanja se na emoji vizualni tip prikaza. To je simbolika djeteta koje pruža ručice prema majci, a majka je utočište i sigurnost. Autor koristi istu gestuu opredmećenju razapete egzistencije. Njegovi likovi često su savijeni u fetalni položaj; deformirani su i svijeni, što je blisko prikazu razvoja ljudskog embrija. Cijelim nizom radova provlači se grafički znak X koji simbolički i višeznačno ne ostavlja dojam poništavanja zbiljnosti ili pomisao smrti, već označava postojanje u stvarnom prostor-vremenu. Izgleda poput markacije – označavanja koje upućuje na povremene trenutke prisutnosti i bivanja tijekom prijelaza i transformacije u drugo i drukčije stanje svijesti.

Kad nakon višegodišnjeg izlagačkog slikarskog posta Helena Schultheis Edgeler, slikarica i multimedijska autorica, u umjetničkom svijetu ponajprije prepoznata po poetičnim eksperimentalnim videofilmovima, odluči javnosti predstaviti svoj rad u sporom, slikarskom, anakronom mediju, sve zvoni na uzbunu!

Je li uistinu posrijedi neka opasnost na koju umjetnica ukazuje ili se radi o buntu, prevari, igranju na kartu onoga što su ruski formalisti nazvali iznevjerenim očekivanjem? Pitanje je na mjestu, tim više što ova vrsna autorica izlaže rijetko, svjesno sedržeći podalje od medijske buke i ravnodušnosti publike presvuče neprozirnom krinkom znatiželje. Očito, potrebno joj je dugo vrijeme da njezine ideje sazru i da ih realizira na način koji se u tome trenutku čini jedinim mogućim. Proces svoga rada opisuje kao dnevnički posao, u kojem svakodnevno vodi neku vrstu bilježaka, unutarnje borbe, strpljivo iščekujući što će iz tih zapisa naposljetku proizaći.

Ne čudi stoga što je njezin zadnji slikarski ciklus Tesseract bio predstavljen javnosti prije sedam godina, 2014. godine. Sastavljen od 12 slika istoga formata, u središtu kojih je tesseract ili hiperkocka u imaginarnoj četvrtoj dimenziji, svojim je složenim kompozicijama prizivao sklad i savršenstvo ikona. Slično kao što je u eksperimentalnom videu simbolična naziva Dvanaest, u kojem se bavi mikrosvijetom ljudske egzistencije i makrosvijetom izvanosjetilne realnosti, ispisala posvetu konceptualnom, filmskom i video umjetniku, Ivanu Ladislavu Galeti (1948. – 2013.), duhovnom ocu i mentoru, u ciklusu Tesseract divi sepredstavnicima povijesnih avangardiotprije stotinjak godina, u prvom redu ruskim avangardistima i njihovu „kontempliranju stvarnosti na posve apstraktan i suprematistički način“.

U sadašnjem slikarskom ciklusu, naslovljenom Put it in the Clouds (Postavi to na oblak), koji se sastoji od tri golema kvadriptiha i jedne slike-modula, u pomalo paradoksalnoj situaciji – u tradicionalnoj tehnici ulja na platnu– okreće se budućnosti. Projicira moguće budućnosne opcije koje se nemilice isprepliću s povijesnim, nadomještajući sirovu snagu ratovanja umjetnom inteligencijom. U toj dvodimenzionalnoj spljoštenosti prostora i vremena prokazuje i sve (ne)mogućnosti hibridnih ratova u kojima živimo, samo što to vrijeme sada nazivamo digitalnom revolucijom, a ne eklekticizmom.

Na ciklusu koji predstavlja u Galeriji Karas započela je raditi 2017., a završila ga u ljeto 2021. godine. Važno je istaknuti taj dugi proces nastanka Heleninih slika iz nekoliko razloga: potvrda je to višegodišnjeg promišljanja rada, ali i uzimanja potrebnih stanki od umjetnosti, u kojima se podjednako intenzivno i predano bavi svojim nastavničkim pozivom na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu, kao i radom u prirodi, na seoskom imanju nedaleko Zagreba, na kojem svoje zamisli uspijeva opredmetiti, usvojiti ili odbaciti. To nipošto nije romantičarski bijeg u prirodu, nego mukotrpan posao u kojemu nema puno mjesta za kontemplaciju. No, s obzirom na poznatu Focillonovu pohvalu ruci, kojom je taj francuski povjesničar umjetnosti (Henri Focillon, 1881. – 1943.) i prije digitalnog doba apgrejdao ljudsku ruku u instrument razmišljanja, vjerujemo da su Heleni mnoge njezine aktivnosti u vrtu, šumi, na imanju ili na drvenoj kući-kuriji, poslužile kao katalizator i pomogle da dođe do rješenja koja sada gledamo u njezinom novom ciklusu slika.

Kod te umjetnice, naime, ne vrijedi proverbijalni izraz povlađivanja ruka ruku mije – uz standardni odabir lakšeg puta – već naprotiv radnička, focillonovska ideja: ruka oblikuje misao. Ruka, taj najvažniji alat u našoj materijalnoj stvarnosti, prethodi ideji. Obrazovanjem slikarica, zacijelo je mogla pronaći i mnoga lakša rješenja za slikanje, no odlučila se za mukotrpan, premda često nevidljiv rad ruke, u kojem je htjela dokazatii nevjernim Tomama da umjetnik u suradnji s računalom ne samo da ostaje umjetnik, nego može i jestpo svojoj kreativnosti superioran stroju. Dok je Joseph Beuys tvrdio da je svaki čovjek umjetnik, Helena nam, sa zrnom humora i ironije,pokazuje da svatko može postati stari majstor!

Jer, iz najtežih situacija, izvući ćemo živu glavu hrabrošću, pa i cinizmom. Zato i koristi za naslov svoje posljednje slike repliku spartanskog borca: In umbra, igitur, pugnabimus /Then we will fight in the shade /Tada ćemo se boriti u hladu, prizivajući u sjećanje poznatu anegdotu iz bitke kod Termopila (480. pr. Kr.). Prema toj priči spartanski vojnik Dienek, na prijetnju Perzijanaca da će golemim brojem odapetih strelica zasjeniti im sunce, lakonski odgovorio: Tim bolje, jer borit ćemo se u hladu! Upravo tu rečenicu mogli bismo smatrati zaključkom cijelog Heleninog ciklusa.

Postmodernističko dvostruko kodiranje, prisutno u gotovo svim njenim radovima, posljedica je, među ostalim, i umjetničine dvostruke diplome, one povjesničarke umjetnosti i likovne umjetnice. Zapravo je širokim obrazovanjem i neprestanim učenjem u sudjelovanju s kulturom i prirodom, priskrbila sebistručni i ljudski legitimitet da može slobodno seliti iz teorije u praksu i obrnuto, iz medija u medij, iz apstrakcije u naraciju, iz priče u priču, bez straha da će heretičko-eklektičkim bavljenjem slikarstvom izroditi neku vrstu frankenštajnovskog čudovišta. Stripovsko kadriranje i naracija, filmska pretapanja, montaža atrakcija i fotografsko izoštravanje detalja neki su od karakterističnih postupaka koje pratimo u svim slikama ovog ciklusa, a posebno je instruktivno analizirati ih detaljnije u prvoj, najstarijoj, ishodišnoj slici Nude Ascending (Akt koji se uspinje), iz 2017.

Već sam naslov upućuje na slavni Akt koji silazi niz stepenice (1912.) Marcela Duchampa (1887. – 1968.), nedvojbeno najutjecajnijeg umjetnika dvadesetog stoljeća. Upravo je Duchampova slika postala „matičnom stanicom“ iz koje proizlazi cijeli Helenin ciklus. Svaki, baš svaki detalj ciklusa Put it in the Clouds, od šljema ratnika do cvijeta japanske trešnje, provučen je kroz Duchampovu sliku Akt koji silazi niz stepenice, zapravo kroz računalni algoritam, kroz koji umjetnica potom bira i filtrira određene situacije kreirajući novu cjelinu. Eksperimentirajući, točnije, surađujući s računalom, ne samo da bira određena (ograničena) rješenja koja joj nudi računalni program, ona ih stvara, prisiljavajući računalo da se bavi njenom kreativnošću. Akt koji se uspinje, dakako, aludira i na uzašašće, mogućnost onih rijetkih da dodirnu nebeske visine. Motiv uzdizanja od zemlje prema nebu, motiv Babilonske kule, jedan je od središnjih motiva ovog ciklusa. Posluživši se ikonom moderne umjetnosti, Marcelom Duchampom, podsjećajući istodobno ina poznato djelo Ljestve prema rajusirijskog kršćanskog mislioca sv. Ivana Klimaka /sv. Jovana Lestvičnika, koji je živio na prijelazu iz 6. u 7. st., slikarica uz temu uspinjanja neskriveno problematizira i svoju spremnost na slobodni pad. Sprešavši tri dimenzije na dvije, koristeći se formom dvostruke zavojnice kao nositelja informacije – pri čemu je aluzija na DNK namjerna – umjetnica na simboličan način prikazuje vlastiti razvoj i transformaciju kroz određene etape povijesti umjetnosti koje su joj bile važne u umjetničkom formiranju.

Linearnu priču Nude Ascending, koja se bešavno pretapa u četiri dijela ovog tetraptiha, započinje egipatskim motivom solarnog broda, kojim su vlastodržačke duše putovale u zagrobni, vječni život, zahvaljujući sunčanim spremnicima koji su skupili dovoljno topline potrebne za uzgon duše. Nastavlja se na kasnoantički motiv ljiljana,zatim na izgon iz raja–ovdje se kretanje odvija u suprotnom smjeru– posluživši se elementima Cranacha i Rafaela, da bi na pola puta postavila ženski akt koji se uspinje stepenicama. Osim na već spomenutog Duchampa, akt priziva u sjećanje i fotografa Eadwearda Muybridgea (1830. – 1904.), poznatog po korištenju višestrukih fotoaparata u želji da uhvati kretanje. Helenin akt završava skokom u vodu, motivom preuzetim od britanskog pop-artista Davida Hockneya, jednog od simbola moderne umjetnosti, a završava prizivom japanskog slikara MasamijaTeraoke, koji na umjetničinoj ljestvici predstavlja maksimalizam, kako ona naziva pravac u kojem seprožimaju svi dosadašnji pravci u umjetnosti. Osim neba, u Heleninu ciklusu jako je važan motiv vode, koji je istovremeno i ekran i zrcalo neba. Položajem i motivom poluobnažene Japanke s malenim fotoaparatom pred okom, naglašava se zaključna dijagonala i kompozicijsko načelo dvostruke zavojnice. Kretanje, započeto shematskim prikazom solarnih kolektora, označivši trenutak ulaska svijesti u dvodimenzionalni svijet, završilo je izlaskom kroz objektiv kamere na posljednjoj četvrtini.

U samom umjetničkom postupku radi se o eksperimentu, a ovaj je rad Helenina prva slika načinjena novom tehnološkom igračkom. Kao odabrani računalni stil koristila je detalje Duchampove slike,a svesu pojedinostinjezine slike računalno prorađene kroz uzorak/ sample Duchampa. Nakon dugotrajnih usuglašavanja, modificiranja, ispravljanja u grafičkim alatima, provlačenja kroz filtere, autorica odabire konačno rješenje. Tada seskicozno postavljaju tragovina platnu i pristupa se klasičnom slikanju uljem. Postupak se znatno razlikuje od slikarskog pravca fotorealizma ili hiperrealizma. Umjesto mimezisa,ovdje su ključni sloboda u odabiru pojedinih rješenja, kombinatorika i igra.

No, dok Nude Ascendingsama autorica smatra ženskom slikom, koja simbolizira umjetnost, na drugom tetraptihu pod nazivom Babel /Global Player/ Babilon /Globalni igrač(2018. – 2021.) tematizira rat, koji se najčešće povezuje s muškom umotvorinom i postignućem. Motivika, pa i kompozicija slike,oslanja se na stare flamanske majstore, među kojima su najpoznatiji Tobias Verhaecht, Marten van Valckenborch stariji, Hendrik van Cleve III i dr. Koristeći starozavjetni motiv Babilonske kule, flamanski se slikari služe omiljenim prikazom povezivanja zemlje i neba, čežnje za vječnošću, koja u podlozi ima biblijsku priču o pomutnji jezika, o međusobnom nerazumijevanju graditelja-sugovornika, zbog toga što je Bog kaznio čovjeka koji se usudio, bez njegove pomoći, sebi graditi put k nebu.

Babilon Helene Schultheis Edgeler komentar je suvremenog društva i njegove pomutnje jezika, društva koje kroz nove tehnološke mogućnosti, kroz tzv. proširenu stvarnost, gaji iluzije o vlastitoj sveprisutnosti i svemoći… Slika je neposredno inspirirana bukom društvenih medija i mreža, brbljanjima u kojima svi govore istim jezikom besmisla i laži, a nitko nikoga ne razumije. Svatko ima potrebu izreći svoju istinu, a što je više takozvanih istina, čini se da su nam laži sve bliže i draže, tvrdi autorica. Sve se razgradilo, dekonstruiralo do elementarne čestice besmisla kada postaje nevažno pitanje možemo li se kao ljudska vrsta vratiti na tvorničke ili tvorčeve postavke. Babel/Global player također simbolizira našu želju za stalnim uspinjanjem na društvenoj ljestvici, bez potrebne osviještenosti i odgovornosti o tom činu, sugerirajući neki budući scenarij društvene distopije. „Globalni igrač je svatko od nas, baš kao što svako selo na planeti može biti Babilon. Ljudska vrsta stremi simbiozi s tehnologijom, čini se da je život bez nje nezamisliv u budućnosti. No, koliko god nam je tehnologija postala štakom, naša svijest nije se sinkronizirano razvijala s mogućnostima koje nam donose nove tehnologije“, kazuje nam autorica.

Evidentno, nastao je raskorak koji bi mogao dovesti do nesagledivih posljedica. U želji da se prebacimo u neku drugu dimenziju, neku drugu stvarnost, zapustili smo i uništili prirodu i društvo, tijelo i um, čovjeka i zajednicu, panema razloga čuđenju što senad nama nadvio prijeteći ratnik iza čijih se leđa nalazi zastava nepoznatih insignija. Ratnik je, dakako, depersonaliziran, skrivena lica, nepojmljiv i nesaglediv, hibrid samuraja i nacivojnika, heroj-kukavica,koji dodiruje konturu prozirne zemaljske kugle, poput kakva futurističkog sučelja, a njegove namjere su nepoznate. Nije više potrebno da bude ičime oboružan, njegov je dodir moćniji od svakog oružja.

Tri babilonske kule, simboli spoja neba i zemlje, i ovdje dodiruju nebo, točnije, oblake, koji se nalaze i u naslovu cijelog ciklusa, svjesno preuzetog iz računalnog esperanta – iz engleskog jezika: Put it in the Clouds. U digitalnoj stvarnosti pozivaju nas da cjelokupno svoje biće stavimo na Cloud, u virtualni arhiv u kojem će svi naši podaci biti sačuvani za vječnost. Upravo taj poziv–postavi to na oblak–spaja zemaljski princip, kulu uzdizanja, s nebom u trenutku kad ulazimo u neku drugu sferu, sferu obećane vječnosti.

Je li tu naša budućnost?„Želite li da vas potomci zapamte po digitalnom oblaku, za čije su čitanje prvi pojedinci već postavili QR kodove (matrične dvodimenzionalne barkodove) na nadgrobne spomenike umjesto nekadašnjih fotografija pokojnika? In the Cloud instead of Heaven?“ (Na oblaku, umjesto na nebu?)– tako su, naime, nedavno formulirali moguću dilemu suvremenog čovjeka u jednoj znanstvenoj emisiji popularnog internacionalnog TV programa.

Helena Schultheis Edgeler, dakako, ostavlja otvorenim pitanje što je zapravo ta druga sfera, što znači uzdizanje k nebu? O kojoj se vrsti vječnosti radi – digitalnoj ili metafizičkoj? Tko su naša božanstva danas: tehnologije, čarobnjaci iz Oza, bezimeni ratnici?Nije na odmet spomenuti da su obje slike nastale prije globalne pandemije koronavirusa, kao i činjenicu da u središtu umjetničina promišljanja nisu naše lokalne borbe i politike. Zato na tim slikama nigdje ne prepoznajemo lokalni kontekst, nemanislutnje o žrtvama ovog ili onog lokalnog rata, jer ćemo, tvrdi autorica, na kraju svi biti žrtve. Možda bi pojedini društveno angažirani kritičari ili umjetnici mogli njezinu umjetničku poziciju usporediti s onom čuvenom „kulom bjelokosnom“, jer se distanciranje od „ovdje i sada“ brani univerzalizmom. Optiku i mjerilo koje odabire umjetnica, ipak, ne bismo smjeli poistovjetiti s manjkom društvenog angažmana– ona na izazove svijeta odgovara na način i jezikom koji su njoj istiniti i stvarni, iitekako politični. 

U tome kontekstu možemo čitati treću sliku iz ovog ciklusa, koja je najosobnija. U njoj postavlja središnje pitanje ovog ciklusa: kako kontrolirati rubna stanja? Riječ je o autoportretu u kojem se bavi problemom umjetne inteligencije te pitanjem što bi s nama, kao inferiornim bićima, umjetna inteligencija trebala činiti. Za razliku od ostalih triju slika velikog formata, ovaj je statement manje glasan, pa su mu i dimenzije prilagođene glasnoći, kao i fizičkom prostoru Galerije Karas. Zapravo, taj jesite-specific rad dugo plutao u oblacima sve dok ga umjetnica nije zaključila, zasolila ironičnim naslovom Homo ludens.

Asocijacije na filmskog klasika Fritza Langa i poznati kadar iz njegovafilma Metropolis (1927.) nimalo nisu slučajne kod autorice koja dobro poznaje i vještose koristi filmskim jezikomi u slikarskim radovima. Dok u filmovima istražuje granice vidljivog i nevidljivog, u slici-autoportretu Homo ludens referira se također na rubna stanja, ovaj put na stanja budnosti i sna. Dugi niz godina, kako je kazala sama autorica, patila je od narkolepsije, poremećaja spavanja uz pomoć kojega je naučila kontrolirati i prolongirati rubna stanja: „San je dominirao mojim životom, jer bih čak i u trenucima u kojima sam vozila bicikl zapadala u san. Morala sam zaspati da bih se ponovo napunila životom.“ Sam naslov Homo ludens ruga se zapravo našoj čežnji za slobodom. Jer je čovjek, oslobođennepotrebnog fizičkog rada uz pomoć umjetne inteligencije,u namjeri da sebi osigura što veći prostor za duhovnost i za IGRU,po njezinu shvaćanju – utopija.

Rezultat suradnje s umjetnom inteligencijom, smatra umjetnica, mogao bi biti PUSTINJA. Zato je posljednja slika ovog ciklusa dugo nosila radni naslov Pustinja. Odlučivši se na kraju za latinski naziv: In umbra, igitur, pugnabimus /Then we will fight in the shade/ Tada ćemo se boriti u hladu,kao da je umjetnicahtjela odškrinuti vrata nadi, ne samo u slikama iz ovog ciklusa, nego i svijetu uopće. Priroda, pretvorena u pustinjski noćni pejzaž u kojem jedino svjetlo mjeseca naznačuje šture konturepustinje ,za većinu je mjesto straha, nesigurnosti i smrti. No, jednako tako, pustinja može predstavljati imjesto iskušenja i preobražaja. Tako se u konačnici pustinja može čitati i kao slika smirenja, prestanak neprestanog blebetanja. Nije li tišina rješenje za naš planet, pita se autorica. Okruženje koje je naslikala na posljednjoj slici zacijelo neće biti ljubazno spram ljudske vrste. Čini se da je novi naslov slike moguće i ovako protumačiti: preživjet će iznimno hrabri, koji će se znati boriti i u nemogućim okolnostima, u „hladu“ spartanske legende: IN UMBRA, IGITUR, PUGNABIMUS. Jer, koliko god su ljudsku vrstu obilježili sukobi, destrukcija, nasilje, u umjetnosti nedvojbeno ostaju tragovi ljepote i uzvišenosti, zapisala je Helena. Nemoguće je ne prisjetiti se ovoga časa i Dostojevskog i njegove često citirane misli iz Idiota:Ljepota će spasiti svijet. Njezinu jednostavnost gonetaju više od jednog stoljeća filozofi, teolozi, pisci, estetičari i teoretičari različitih provenijencija, s različitim pobudama, ali i s jednakom poteškoćom da dokuče njezin puni smisao.

Hoće li (nadolazeći) svijet znati prepoznati ljepotu?

Jer, kako danas prepoznati dugu, sporu Duchampovu ekspoziciju, pokret koji se odvija u samo jednoj sličici, kada se stotinjak godina poslije sveoko nas odvija nepojmljivom brzinom i nemjerljivom količinom slika? Što tek reći o čovjekovoj čežnji za uspinjanjem, neprestanoj potrebi za preobražajem, koja se najčešće pretvara tek u tehnološki produžetak i beskonačnuumjetnu nadogradnju? Jezici su se pomutili, a smjerovi izokrenuli. Poljuljao se i sam pojam kretanja. Statičku reprezentaciju pokreta, do koje je bilo stalo Duchampu, Helena sada postiže novim sredstvima, računalnim algoritmom. Obrnuvši smjer kretanja njegova slavnog akta koji silazi niz stepenice,umjetnica ironizira i vlastitu poziciju tobožnjeg uspinjanja u umjetničkom svijetu. U svijetu u kojem se napredovanje mjeri isključivo vanjskim parametrima: brojem izložaba na prestižnim bijenalima, otkupom djela u muzejskim kolekcijama, visokom cijenom na aukcijama i nastupima na poznatim umjetničkim sajmovima.Nigdje ni spomena otkriću novog jezika, a kamoli ljepote koja će spasiti svijet.

Filmolog Ivan Paić, analizirajući audiovizualni vokabulari sintaksu Helene Schultheis Edgeleru korpusu hrvatskog suvremenog videa, tvrdi da se veoma rijetko mogu naći umjetnici poput nje, čije „proširivanje granica, ispitivanje prirode samog medija, rušenje i uklanjanje uobičajenih audiovizualnih barijera, stvara nove, dodatne mogućnosti u specifičnoj estetici i dramaturgiji novonastalog eksperimentalnog videa.“

Usuđujemo se zaključiti da se sada događa slično proširivanje granica i propitivanje prirode slikarskog medija uumjetničinu novom slikarskom ciklusu Put it in the Clouds. Novi slikarski jezik, koji je stvorila u suradnji s računalom, pripitomivši ga i privoljevši ga da slijedi njezinu, a ne tek algoritamsku prirodu, umjetničino je hrabro i uporno uspinjanje. Uspon je tok onoj vrsti oblaka koji bi mogao stvoriti dovoljno hlada dok još traje rat među jezicima, dok se ne stiša borba između vidljivog i nevidljivog, dokne nastupi konačna tišina. Dok nas ne spasi ljepota!

Novi ciklus slika Andreja Tomića je Party, a začetak je slikanja motivike ljudi u dokoličarenju, okupljanjima kojima je svrha sama zabava. Partijanere različitih profila Tomić je otkrio u imaginaciji te ih potom nastojao oblikovati na licu slike u tehnici ulja na platnu (formati na ovoj izložbi su 90 x 60 cm). Izvlačeći ih s podsvjesne razine, slika ih u prvom planu, slobodno i najčešće blisko kadrirano te ih slaže jedne do (i iza) drugih, čime donekle potencira njihove odnose (Ekipa, Naguravanje, Gužva, Glavonje). Već je slikar iskazao privrženost boji, da na specifičan način pristupa motivima pejzaža i ljudskih likova što su mu dominante likovnih zanimanja. Tomiću je slikanje poput rituala, postupno uspostavljanje odnosa s bojama kroz koji nastoji „pronaći red“, oblikovati i izraziti svoje senzibilitete. U tom procesu njemu je stalo do teksture, odnosno do stvaranja ritma vibrantne kolorističke površine. Naime, zamjetno je snažnije pregnuće oko bavljenja potencijalima boja, nego prikazanim motivima, što upućuje da ga na slikama ne zanima toliko emocija, karakter, raspoloženje likova, koliko koloristički tretman. U takvu pristupu, mimeza nije cilj, nego je izabrani motiv podatno sredstvo za likovni aranžman i eksperiment. Upečatljivost koju stvara prvi pogled upućen na slike upravo je rezultat tretiranja površina i to proizvoljno odabranim bojama koje prekrivaju figurativne motive i plohe između što stvara svojevrstan kromatski horror vacui. On se očitovao u gustom nanošenju slojeva netransparentne boje širokim izražajnim potezima kista tako da se izmjenjuju toplo-hladni i komplementarni odnosi katkad živih plavih, crvenih, žutih, zelenih ili narančastih boja, a katkad zagasitiji tonovi crvene, smeđe ili razvodnjeniji plave. Prikazani likovi ostavljaju dojam istovremeno zagonetne (Pušač, Kuštrava) i pretjerane zabave (Pijani i trijezni), neobičnih kretnji, glumačkih osobina, poput maski ili lutki (Glavonje, Šarena, Zubi). Tomićev pristup ipak nije kritički intoniran, već likovi koji spontano „izranjaju“ iz nedefinirane pozadine potvrđuju podatnost motiva svijeta razonode bliskog slikaru. Ciklus Party (2021.) pokazuje začetak razvijanja novoga motivskog repertoara i eksperimenata, kao i to da je Andrej Tomić smioni kolorist; upućuje na njegovo traženje slikarskog užitka, smjernog samootkrivanja, slobode u interpretiranju figurativnih motiva na kojima se odražava i neartikulirana lakoća zabave, što doprinosi nekom „šmeku“, utisku duhovitog i originalnosti. Konačno, ovaj ciklus otkriva težnju oko čestitog odnosa prema intuitivnom slikarskom polazištu. „Svaki umjetnik čuva tako u dubini duše jedan jedini izvor iz kojeg se za njegova života napaja sve ono što on jest i što izlaže“, zapisao je Albert Camus u povodu ponovne objave ranih radova Naličje i lice. Taj tekst potiče na razmišljanje da iako se tijekom kreativnih procesa razvija i mijenja, znalački kalkulira i izražava suverenije, počeci, odnosno prva stvaralačka razdoblja, pokazuju ono što je najizvornije u umjetniku.

U sklopu rezidencije #ostanidoma umjetnik Tin Dožić predstavlja Vanishing point, web stranicu koja mapira fizičke divljine na nelinearan način, kroz koji se šetač u digitaliziranim krajobrazima može gubiti, čeprkati, skretati, ne znajući se vratiti na već posjećeno mjesto, otkrivajući različite modalitete tehnoloških interpretacija krajolika kroz kojeg je umjetnik prošao (https://lutalastvo.cargo.site/landing-on-vanishing-point).

Vanishing Point zamišljen je kao digitalni labirint, web stranica vizualnih hiperlinkova čije je linearno čitanje nemoguće. Na taj način, svaki posjetitelj web stranice stvara svoj narativ njezinog sadržaja, a meandriranje kroz sam web postaje analogno hodanju nepoznatom stazom, sa svim mogućim skretanjima, obilascima i gubljenjima. Elementi weba su multimedijalni sadržaji, slike, skice, .gps tragovi, video radovi, zvuk i tekst a posjetitelji ih mogu razmještati po samoj stranici. Polazište za koncepciju ovog rada upravo je argument da u post-digitalnoj fotografiji nestaje perspektiva – točka nedogleda nestaje kao pojam, a sav prostor je sravnjen korištenjem ortogonalne projekcije. Kolažiranjem satelitskih snimki dobiva se hiperkarta – prikaz cijele planete u totalu. Upravo takav prikaz Zemlje dovodi i od njezine objektivizacije i otuđenja čovjeka od krajolika. Umjetnik propituje kako se, sukobljavanjem osobnih fotografija nastalih tijekom šetnji i satelitski snimki nastalih u tehnosferi, može u odnos dovesti tehnološku reprezentaciju krajolika s iskustvom bivanja u njoj. 

Rad Vanishing Point svojevrstan je uvod u istraživanje i akciju za rad Dromomania Adriatica, projekt u kojem će na jesen 2021. godine umjetnik pokušati prehodati rutu Via Adriatica (od Kamenjaka do Prevlake  – 1100km), koristeći geoinformacijske tehnologije tijekom puta u svrhu naglašavanja zamršenog odnosa ljudskog, tehnološkog i geološkog.

Tijekom ponedjeljaka u lipnju umjetnik Alex Brajković održavat će livestreamove ambijentalnih kompozicija u kojima umjetnik dijalogizira s vlastitim generativnim algoritmom kombinirajući sintetičke zvukove i field recordingse u meditativna ambijentalna okruženja. Live streamovi su okupljeni pod zajedničkim nazivom Generative Contemplation te su nastali u sklopu rezidencije #ostanidoma i platforme Karas Art Hub. Live streamovi su namijenjeni za stvaranje opuštenog, meditativnog stanja u uredu, domu i na putu od polazišta do odredišta, skladani kako bi slušatelja doveli u stanje smiraja, stvarajući prostor za disanje.

Socijalna distanca uzrokovana pandemijom uzrokovala je da mnogi umjetnici traže nove načine kako kreativno premostiti distancu i odvojenost. Budući da mnogi takvi napori uključuju vizualni sadržaj poput virtualnih muzeja, video predavanja ili performansa Brajković prilazi ideji slušanja, zajedničkog slušanja, preko svih distanci i linija razgraničenja. Generative Contemplation zamišljen je kao niz skulpturalnih djela putem kojih se landscape kojeg je umjetnik doživio putem zvuka stvara u svačijem domu. Snimanjem zvukova prirode, koji se konstantno razvijaju i mijenjaju, Brajković stvara bogatu teksturu akustičnih zvukova koje kombinira s pažljivo odabranim sintetiziranim zvukovima ambijentalnog karaktera i time stvara iskustvo proširenog soundscapea.

Live stream će se održavati svakog ponedjeljka u lipnju u periodu od 7. do 28.6. od 12:00 do 00:00 na Instagram platformi @alexbrajkovic_ (https://www.instagram.com/alexbrajkovic_).

Projekt je nastao u sklopu rezidencije #ostanidoma, podržane u okviru projekta CreArt. S ciljem poticanja umjetničkog stvaranja u situaciji djelomice ograničenih mogućnosti za kulturni sektor, proizašlih novonastalom situacijom uzrokovanom pandemijom COVID-19 virusa, HDLU u okviru EU projekta CreArt po drugi put organizira rezidenciju #ostanidoma, s osnovnom premisom istraživanja različitih umjetničkih modela prezentacije u digitalnim sferama.

Organizator: HDLU

Uz potporu: CreArt 2.0.

Ulazak kroz mrakom ovijen tunel u zrak koji bruji od vibracije, tutnjeva nogu, dima i svjetala, s poluvidljivim tijelima koja se viju u prepletima i zanosu, oslikava arhetipsku sliku svojstvenu ljudskom rodu od začetnih tisućljeća civilizacije. Dijeljena ekstaza u ulozi kanala za postizanje duhovnog iskustva odlikuje socijalne strukture u religijama i kulturama širom svijeta, od prvotnih prostora spiljske umjetnosti kao mjesta inicijacije, preko grčkih misterija i bakanalija te sufijskih derviša sve do suvremenih struktura manifestiranih u kulturi rave partyja. Od sredine dvadesetog stoljeća najmračniji nabori među blokovima urbanih tkiva bili su odredišta hodočasnika u potrazi za noćnim zanosom. Iako se krajolik ravea razvijao od pojave klupske kulture usred socijalne i seksualne revolucije šezdesetih, njegov je etos ostao baziran u njegovanju okruženja za intenzivna iskustva u  spontanom osjećaju zajednice, uparenim s elektroničkom glazbom kao inicijatorom transa. Takvi su događaji zapravo ilustracija trenutka privremenog postojanja „izvan vremena“, u kojem se pojedinci okupljaju kako bi doživjeli slobodu od socijalnih struktura. 

Višekanalna instalacija Ritual Shave in a Club Tent Line Kovačević dokumentira fenomenološko iskustvo kluba kao mjesta ritualnog iskustva u kojem sudionici gube pojedinačni identitet, te postaju dijelom kolektiva unutar privremenog ekvivalenta duhovnom iskustvu. Instalacija sastavljena od dokumentarnih snimki zabilježenih mobitelom, bilježi ad-hoc kućnu zabavu s improviziranim rekvizitima i rasvjetnim tijelima koja na momente otkriva da je mjesto događaja kupaonica nedefiniranog stambenog prostora. Bitan dio instalacije je i glazbena podloga koja podsjeća na iskustvo slično klupskome te stvara most između dijeljenog, intimnog iskustva likova na snimci i posjetitelja u prostoru galerije te sačinjava ključni trenutak materijalizacije u ova dva prostora: galerija postaje klub na isti način na koji klub nastaje na neznanoj adresi, čime autorica naglašava potencijal prostora da pomakom paradigme postane neobičan i neočekivan.

Preuzimanje i transformacija fizičkih mjesta izjedenih vremenom, tunela, industrijskih kompleksa, napuštenih skladišta, crkvenih podruma u jezgri je suvremene ritualnosti kojom rave kultura stvara društvenu sanktifikaciju takvih mjesta, izražavajući težnju za empatičnijim i povezanijim zajednicama. Lina u svojoj instalaciji na sličan način pokazuje jednu takvu preuzetu lokaciju, istovremeno preuzimajući prostor galerije njegovom pretvorbom u prostor suvremenog hrama, koji, kao i većina mjesta duhovnih praksi, ocrtava svojevrsni krajolik duše, maternicu duhovnog života, određene zajednice. Na taj način mjestom suvremenog štovanja može biti i kupaonica na dnu hodnika ili zahod u zamračenom klubu, gdje se s pločica zida odbijaju prigušeni zvučni valovi nekih dalekih ritmova.

Damar

„Kad sam se napokon iskobeljao iz te more, osvanuo sam, ležećke i vezanih ruku, u izduženoj kamenoj rupi, nimalo većoj od kakva groba, ovlaš izdubljenoj u strmoj planinskoj padini. (…) U grudima sam oćutio bolni damar, osjetio da me mori žeđa. Izvirio sam i prigušeno kriknuo. Na podnožju planine, kroz ruševine i pijesak, nečujno i sporo probijao se prljavi potok; na suprotnoj obali (…) blistao je očevidni Grad Besmrtnika.“

• „Grad Besmrtnika”, Jorge Luis Borges

No, što uistinu jest damar? Različiti rječnici i različite enciklopedije pojašnjavaju tu riječ, koja ponekad označava žilu, puls, snagu, a ponekad emociju, životnu energiju ili podzemni put vode od izvora na površinu zemlje. Iako su značenja mnogobrojna, kao da suštinski počivaju na istom temelju, kao da izranjaju iz istog izvora. Nevidljivi, ali sveprisutni entiteti koji neprestano kolaju ispod površine. Pod tom je riječju stoga objedinjen stvaralački ciklus Zorane Unković, koja  iz dubina svoje (pod)svijesti crpi kreativni naboj. Promatrajući njene radove, svjedočimo vrlo preciznom mapiranju unutarnjih stanja, emocionalnoj granulaciji kojom autorica uspijeva razlikovati spektar specifičnih osjećaja.  I kao što ne postoji samo jedan način tugovanja ili jedan tip srdžbe, tako nema ni samo jedne vrste ljubavi, o čemu su raspravljali još Platon i Aristotel, pa je tako u antičkoj Grčkoj definirano sedam različitih vrsta ljubavi: Eros, Philia, Storge, Agape, Ludus, Pragma i Philautia. Nijanse su to i varijeteti do kojih čovjek dolazi upoznavanjem dubljih slojeva svijesti i usklađivanjem sa samim sobom, što je upravo ono što Zorana Unković naziva mentalnom higijenom. Njezini su slikani i pisani radovi odraz oslobađanja tih unutarnjih procesa, opetovanog rada na sebi koji najzad rezultira svojevrsnim psihogramima koji na vrlo prijemčiv način komuniciraju s promatračem. Na granicama minimalizma i pastoznosti, ona stvara izrazito ekspresivne slike brojnih tekstura. Radi se o glavama, jednostavnoj formi koja proživljava razna stanja među kojima nema dobrih ili loših, samo onih koja jesu. Ispod zemljanog kolorita, slojeva ulja, emajl laka i dammara (što je između ostalog naziv za smolu za premazivanje slika), izvire sirovost platna. Ručno šivani i napeti komadi lana. Ta podloga na kojoj Zorana Unković stvara neuredna je, puna ožiljaka i grubosti, sasvim životna u svojim nesavršenostima. To je baza na kojoj započinje stvaranje, naslijeđe predaka, tkanje života koje nam je u prenesenom značenju svima ishodište.

S druge strane, linijski crteži Zorane Unković izrađeni na papiru za duboki tisak izrazito su reducirani i gotovo enciklopedijski precizni. Dapače, kao da podsjećaju na grafičke prikaze biljnih i životinjskih vrsta prvih enciklopedija. Ispod svake je glave jasno naznačen naziv emocije u krasopisu, ponekad i brojka. Iako naizgled jednostavne, glave su minuciozno crtane, gdje svaka sitna pozicija glave, njen položaj i usmjerenost zorno opisuje emociju o kojoj autorica progovara. Piktogrami su to koji vrlo lako i univerzalno rezoniraju i dopiru do promatrača, dok su njezine slike manjih formata lako razumljive tek za jednu skupinu ljudi. Naime, radi se o hobo symbols, simbolima koje su američki beskućnici razvili u činu empatije i solidarnosti, kako bi jedni druge uputili na mjesta i prostore koja jesu ili nisu povoljni za njih. Basquiat, čiji je utjecaj vidljiv u radovima Zorane Unković u svojim je radovima nerijetko iscrtavao te simbole vezane uz kulturu tadašnjeg trenutka i lokaliteta. Međutim, autorica ih koristi kako bi utilitarnu i altruističku vrijednost simbola prevela u emotivni impuls koji nam ponekad kazuje da smo na pravom mjestu ili da slijedimo dobar put. Briga o mentalnom zdravlju utkana u umjetničko djelovanje Zorane Unković upravo nas upućuje na taj dobar smjer kretanja kojemu je, kao što jedan od piktograma kaže, samo nebo granica.

Dragocjena namirnica koju čini bijeli mineral specifičnog okusa sveprisutna je i lako dostupna, te nadasve neophodna za ljudski život. Sol je sastavni dio naših života, od njezine ključne uloge u mnogim fiziološkim procesima tijela, do raznovrsne društvene upotrebe tijekom povijesti, u formi sredstva plaćanja, tvari za sprječavanje infekcija, konzervansa, pa čak i magične supstance vjerskih obreda. Većina tih praksi više ne se primjenjuje u suvremenom društvu, iako su različita vjerovanja i izreke povezane uz taj kemijski spoj i dalje dio živuće tradicije slavenskih naroda. 

Poslovice, prakse i običaji blisko vezani uz sol, terapeutski morski ambijent i tradicija proizvodnje morske soli okosnica su rada Darije Jelinčić koja kroz video rad i ciklus fotografija, ponegdje s pripadajućim objektima, predstavlja svoj umjetničko-istraživački projekt kroz svojevrsni muzeološki pristup. Umjetnica ostvaruje radove bez suvišne mistifikacije i pretencioznosti, a njezin specifičan umjetnički senzibilitet odjekuje mekoćom, nježnošću i minimalizmom izričaja. Osim prevladavajućih motiva pejzaža, poveznica većeg dijela ostalih radova je drevna ljudska potreba i nastojanje da izravno manipulira snagama prirode, a time i vlastitom sudbinom, uz pomoć raznih postupaka. Prikazom vlastitog tijela prekrivenog solju autorica priziva sreću, što tvori jedno od vjerovanja povezanih s poticajnom magijskom praksom, dok se posipanje soli u četiri kuta doma, vješanje vrećica soli na sva četiri kraja dječje kolijevke ili postavljanje čaše slane vode uz krevet tijekom noći smatra apotropejskom magijom, djelujući kao zaštita od nevidljivih negativnih sila. Upotrijebljena u optimalnim omjerima i uvjetima, sol pročišćava, štiti, održava i hrani, dok njezino pretjerano ili nedovoljno korištenje dovodi do disbalansa koji uništava život u vodi ili na zemlji, pa sol u prenesenom značenju simbolizira potrebu za uspostavom ravnoteže u svakom aspektu života. Ta se misao provlači i kroz svete knjige, primjerice, kroz riječi koje Isus upućuje svima nama: „Vi ste sol zemlje“, ali u kontekstu održavanja moralne ravnoteže, jer kada je sol uključena u ljudsko iskustvo, ona obogaćuje ono što već postoji. 

U jeku recentnih, pa i dugotrajnih zbivanja na lokalnoj i svjetskoj razini, Darija Jelinčić ukazuje na potencijalni izvor sigurnosti, stabilnosti i motivacije koji se nalazi unutar tradicijskih okvira, na običaje i vjerovanja koji postepeno padaju u zaborav, a ukazuju na tijesnu povezanost kozmičkih sila i čovjekove duševnosti, na potrebu uspostavljanja psihofizičke harmonije. Možda bi na kraju sol ipak, za svaki slučaj, trebali ponijeti sa sobom i spremiti u džep kako bismo prizvali sreću, iako će se mnogima vjerojatno činiti da bi ovaj savjet trebali uzeti sa zrnom soli